IZ ARHIVE: Kosac Vinko

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Piše: Blago Vukadin

Priča o ovoj slici je malo dulja nego obično, ali se radi o istinitom događaju pa ne valja puno toga prešutjeti, a ona počinje ovako:

Kosidba je oduvijek bila posao kojega su obavljali najjači muški članovi mandoseljskih obitelji, no i tu se mora razlikovati kosi li se otporno sijeno ili se zrakom napunjeni klasovi žita slamaju u otkose. Naš najstariji brat Vinko, ovjekovječen ovdje, je početkom sedamdesetih krenuo na školovanje u Zagreb, u sjemenište, i materi i ćaći je govorio da će “bit pratar”, dok je nama stalno pričao koja mu se cura iz Džankušića sviđa ali mi smo bili djeca pa nismo znali u čemu je kvaka. Stric Mice je jedini prepoznao zamku i nije mu vjerovao da će postati svećenik pa je našem ćaći obećao kako će za Vinkovu Mladu misu kupiti vola bez rogova. Nije ga morao naručivati.

Ovaj kratki uvod u sliku je neophodan da bi se razumjelo kako je ona nastala.

Godine Gospodnje 1973., meni tada bijaše osam a Marinku šest godina, sam ja pokosio našu glavnu livadu Granicu, sredinom mjeseca lipnja kad je trava visoka i sočna pa je te godina materina Dragulja davala još više mlijeka. Kao što se vidi na slici Granica je puna kamenja i stijena, a nijednu nisam zakačio pa me je i pok. Dragan pohvalio i rekao svima ispod murve:

„Kad Blago kosi ne treba kosu ni poklepat, k‘o nova je.“

Sredinom srpnja je i njiva Lučica, na kojoj smo sijali ječam,  došla na red za kosidbu. Stigao je i Vinko iz Zagreba. Marinku i meni se tog dana nije baš dalo raditi, a nismo odmah znali kako Vinka nagovoriti na težački posao, no dosjetili smo se uskoro i nakon što je se on probudio i počeo nas nagovarati da jednoj curi iz istočnog dijela sela odnesemo buket cvijeća (ili je bila nekakva kinđurija, ne znam više točno), mi smo odlučili njegovu prekomjernu zaljubljivost i suvišnu energiju iskoristiti na njivi iznad potoka, pa je Marinko započeo priču:

„Ne vole ti mandoseljske cure cviće ni lančiće. One vole kosce. Eno Mašun je našo sebi curu Sibilinu, kažu da će se uskoro i vinčat, i to samo zato što dobro kosi. Svidila se ona njemu, ne zna kako joj prić,  pa je uzeo kosu i posiko sve sikavice od Mandina Sela do Tubolje. Cura to vidila i nije mu mogla odolit. Tako bi i ti mogo pokositi našu Lučicu, a iz svake Džankušića kuće će te cure vidit pa moš izabrat koju ćeš.“

Vinko je skočio iz kreveta, nije ni doručkovao, uzeo kosu i ščepao brus te se u našoj pratnji zaputio do Lučice preskačući mrginje između Bubinih,  Bajinih, Ćikinih i Kažmirovih njiva. Razmahao se odmah naširoko, meni je naredio da ga uslikam, a Marinko je svakih pet minuta morao trčati na Jokulovu Granicu i pružati zadovoljavajući odgovor na Vinkovo nestrpljivo pitanje:

„Vidi li me? Jesam li pravi kosac?“

„Vidi, vidi, ne mrda se s prozora. Požuri malo, kiša će, a ako ne završiš poso ništa od zaljubljivanja.“

U jedanaest sati je već bio gotov s našom Lučicom, baš kad je navratio kum Ivan Rezo. Malo je kum šepao pa je počeo kukati kako mu se ne da kositi, mi smo mu šapćući objasnili kako ipak može stići do cilja, pa je tako i njegova Lučica pokošena. Da nije započela kiša i Ante Kažimirov bi profitirao od Vinkove energije.

Priča je doduše završila razočaravajuće po našeg starijeg brata jer su sve Džankušića cure autobusom u tri sata došle svojim kućama  – bio je ponedjeljak pa su s momcima šetale po gradu – i jedini kojega su primjetile bio sam ja jer sam bio i odmoran i dobro raspoložen, Marinko je pak bio sitan i nezamjetan, a Vinko je se izvalio na Lučicu i kukao kako ga leđa bole. Više ga je sigurno mučilo u unutrašnjosti nakon što smo mu saopćili da smo se zabunili i da ga kroz prozor nisu promatrale cure, nego njihove matere. Ali to je druga priča.

Inače se na ovoj lijepoj slici osim motiviranog kosca i spomenute Jokulove Granice vidi i naša nova kuća koju je sazidao pok. Ante Marijanov uz moje i Ćokavono asistiranje, otvori na njoj su začepljeni daskama pa se ne naslućuje košarkaško igralište ne gornjem katu, ali se zato jasno raspoznaju Kažimirova kuća i Jokulov dom s prozorom kroz kojeg je njegova Mila cijeli dan gledala kako je se Vinko razmahao.