BLAGO VUKADIN: Rezervni golman

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

U osnovnu školu od petog do osmog razreda mandoseljska djeca su išla u moje vrijeme, a idu još uvijek, u Kongoru, u naše obrazovno i crkveno središte. Kakav je sada raspored sela po smjenama ne znam, ali kad je moja generacija bila na redu prijepodnevnu nastavu smo pohađali mi i djeca iz Borčana i Omolja. Srđanci i Rašćanci su na početku također išli s nama u Kongoru, ali su baš u to vrijeme, mislim da je bilo u sedmom razredu, počeli postajati građani i krenuli autobusom u drugom pravcu, u tadašnje Duvno ili današnji Tomislavgrad. Poslijepodne su na red dolazili Lipljani i Kongorani.

U našem razredu, 7a, sam po naredbi svoga ćaće i po njegovu dogovoru s razrednikom i istovremenim ravnateljem Ivanom Bartulićem, sjedio u istoj klupi sa svojom stričevkom Ljubicom. I njoj i meni je ta odluka išla na živce. Ona bi rađe sjedila s Marijom Šćetinom ili Ružicom Seserovom, a i meni bi bilo draže da sam – kad me je ćaća već na početku razdvojio od Ćipe Daničina, koji mislim u to dobe više nije ni išao u školu – sjedio ili sa Zdravkom ili Antom Rezinim, ili sa svojim stričevićem Antom, ili pak, što bi mi bilo najdraže, sa Zvonkom Radošem iz Omolja.

Zvonko je bio dobar učenik, jako mirno dijete i unatoč tomu najbolji golman u povijesti kongorske škole. Znao je igrati i naprijed, i u sredini terena, i u obrani, ali su se svi čudili da je htio u gol. Nitko drugi to nije htio. Mene bi nekada zapala ta čast jer sam naprijed više smetao nego koristio, ali Zvonko! On je znao zabiti gol, zaustaviti protivničkog napadača, dodati dugački pas ili smiriti igru, ali je se najrađe bacao od jedne do druge vratnice. Čak i na tvrdom igralištu koje je tek kasnije postalo betonsko.

Kad bi naš razred igrao protiv nekog drugog tima ja bih uvijek pogledavao u Zdravka Rezina hoće li me se sjetiti, ali u prvoj postavi za mene nije bilo šanse. Tu je otraga Ante Baćkušin lomio protivnike na desnoj strani, jedan Knežević iz Borčana na lijevoj, a naprijed je Zdravko osobno svojim dugim nogama, nespretno poput Snješka Cerina ali isto tako jako efikasno, redovito zabijao pokoji gol. Zdravko bi se, kao pravi prijatelj, uvijek smilovao i odredio bi me za rezervnog golmana. Za one koji nemaju pojma o nogometu malo pojašnjenje – za prvog golmana se uglavnom određuju oni igrači koji ili ne znaju trčati, ili ne znaju primiti loptu, a tko se određuje za rezervnog golmana ne trebam dalje objašnjavati. No, tu meni povjerenu ulogu bih savjesno prihvatio i odrađivao, nisam propuštao nijedan udarac gledajući hoće li se Zvonko možda ozlijediti, istovremeno se nadajući da neće.

Jednom je Kaltz, tako smo po eksplozivnom braniču njemačke reprezentacije zvali Antu Baćkušina zbog njegove upornosti i prodornosti na desnoj strani, morao čuvati goveda baš onoga dana kad je bio turnir u školi. Njih je zapao red jer je se njegova mater promijenila sa Seserima, a Seseri su se promijenili jer im je Milan nešto slagao, rekao je da ima test u školi.

Ante je se glasno bunio i objašnjavao materi plačnim glasom da Katica mora umjesto njega za govedima u planinu, ali pomoći nije bilo. Čuo sam njegove vapaje u našoj kući:

„Neka Katica iđe kravom, ja imam utakmicu!“

„Ako ti ja dadnem utakmicu. Šćap u ruke i iđi, sad će iz Ivića natirat goveda!“

„Ali mama, ja moram u školu!“ probao je Ante nagovoriti majku da se predomisli.

Ništa nije pomoglo, Katica je otišla u školu, Ante za kravama, a meni je svanulo.

Igrali smo na školskom turniru i Zdravko mi je, videći da nema Ante a ne htijući postaviti u prvu momčad Mariju Šćetinu, iako je većina ekipe glasno bila za njenu nominaciju, namignuo i rekao:

„Šta čekaš, prisvlači se, uskoro počinje naša utakmica!“

Nikada nisam tako brzo skinuo bate i obukao patike, sportsku majicu i donji dio uske trenerke, bila je Marinkova a on je bio i mlađi i slabašniji, da ne kažem mršaviji od mene, pa me je sve zatezalo. Naočale sam stavio u školsku torbu, ispod knjiga, nisam pazio da ih lijepo preklopim, pa mi je na desnoj strani ispao jedan mali srebrnkasti šarafić i mater je morala uvečer, direktno ispod žarulje, pažljivo istresti sve stvari na pod da ga nađe i da mogu čitati, jer bi me bez njih zabolila glava.

U isto vrijeme je se radilo nešto oko crkve pa su i mnogi roditelji tog dana prolazili pored škole, ili bolje rečeno pored igrališta. I moj ćaća sa svojim debelim naočalama je se već izdaleka čuo, nešto je dovikivao ili Slobodanu Ućukalu ili Jozi Bartuliću. Kad sam čuo da je i on tu, sav razdragan da sam u prvoj postavi, otrčao sam do njega, rekao mu da obvezno mora gledati utakmicu, a ni njemu nije bilo krivo jer kod crkve nije bilo pića, pa je uzeo bocu piva i skupa s nastavnikom ruskog jezika, Crnogorcem Zejakom, koji je bio dobar igrač,  i s matičerem Karlom Mašića, zasjeo na zidić s naopake strane matičnog ureda i gledao napete mečeve cijelog turnira.

Kad je naš razred konačno došao na red ja sam trčao i naprijed i nazad, malo izgubljeno, ali lopte nikako nisam dobijao. Ili je ona bila brza, ili sam ja bio spor. Ipak smo pobijedili, i to nadmoćno, jer je Zvonko svaki protivnički udarac, većina ih je iz meni nepoznatog razloga dolazila sa strane za koju sam ja bio zadužen, ili uhvatio, ili odbio u korner, ili jednostavno, poput iskusnog libera, mirno prebacio loptu u vezni red. Jednom, pred sami kraj utakmice, sam ipak spasio naš gol, lopta me je pogodila u natkoljenicu, sa zadnje strane. Neki suigrači, koji nisu htjeli razumjeti moje nogometno umijeće, su tvrdili da me je pogodila u guzicu i odskočila u aut, ali meni je bilo svejedno, slavio sam skupa s ekipom kao da smo osvojili ligu prvaka. Prva utakmica i prva pobjeda! Već sam zamišljao kako će Baćkuša Antu od sada uvijek slati kravama, kako ćemo se za idući turnir zamijeniti za red i što ću slagati da mi mater povjeruje, kako ću ja postati standardni branič, nasljednik Dragutina Vabeca kojega je tadašnji selektor Miljanić uvijek ostavljao na klupi za rezerve, ili ga postavljao kao desnog braniča kad bi Iku Buljana zaboljelo koljeno, kako će me vidjeti netko iz Dinama i kako dalje, i kako više, i kako tako.

Nakon utakmice sam, sav zadihan od galame i uzbuđenja, znojan od silnog trčanja bez lopte i skoro bez glasa od glasnog pjevanja, dotrčao do svoga ćaće. On je još uvijek sjedio i pričao sa Zejakom i Karlom, ali je, primjetivši me, odmah prekinuo iglenu i zapitao:

„Kad ti igraš?“

„Pa baš sad smo završili utakmicu. I pobijedili smo!“

„Nisam vidio da ti igraš“, rekao je tako uvjerljivo da se nisam uopće usudio javno se naljutiti na njega, ali sam iznutra kuhao. Teško se suzdržavajući nisam se pred vlastitim ocem htio blamirati, pa sam samo rekao da idem kući jer je nastava gotova.

Zvonko je kasnije postao poznati nogometaš. Bio je prvi vratar u NK Osijeku u generaciji Davora Šukera i Vlade Kasala, prije nego su oni prešli u Dinamo, kasnije je branio u Rijeci, svoju profesionalnu karijeru je završio u nekom klubu u hrvatskoj regionalnoj ligi. A ja sam u razredu bio njegova rezerva! Ne samo jednom, nego svaki put osim onoga dana kad je Ante Baćkušin čuvao krave.

Sad se pitam, onako sebi u bradu, sjećajući se talentiranih i jako dobrih igrača iz našeg sela poput Begovića, Ivana Lukina, Branka Banova, Zdravka Bakina ili Jure Rezina čije su oni rezerve bili. Igrali su doduše na svim turnirima u Duvnu, da su imali sportske sreće neki od njih bi vjerojatno završio i u drugoj ili prvoj ligi. Ali nisu bili nikada rezerve nekom prvoligašu.

A ja sam bio rezerva vrataru koji je branio u Šukerovoj ekipi! Ne valja se hvaliti, ali nek se zna. Sada, puno godina kasnije, nisam više ni na ćaću ljut što nije vidio kako se znojim i nastojim šutnuti loptu prije nego se ona otkotrlja do nekog tko je imao više sreće. Ante je kasnije opet zauzeo svoju poziciju i njegova glavna rezerva je bila Marija Šćetina, a ja sam stajao iza gola i nadao se da se Zvonko neće ozlijediti.

Bio sam stvarno dobar rezervni golman!

Blago Vukadin (2012.)