Piše: Ante Vukadin
Prvi školarci iz Mandina Sela
Osjećam dužnost i potrebu na ovom mjestu podsjetiti na prvu družinu školaraca iz Mandina Sela koja je išla u grad u školu. Činim to i radi toga jer je prošlo više od 50 godina od tih “slavnih” dana. Dobro se sjećam tih davnih snjegovitih i izuzetno hladnih i dugih zima. Ni sam više nisam siguran da sam I kako sam kroz to sve prošao i ostao živ. Što sam vremenski udaljeniji od toga doba sve više mi se čini kao da je to samo san. Ma to se i nije dogodilo, ili se to dogodilo negdje drugdje, u nekoj dalekoj, pa i izmišljenoj zemlji. Ponekad me je strah pričati o tome vremenu. Kada se povede razgovor o mome djetinjstvu, i pričam što se događalo, kako sam živio i preživio, imam dojam kako ljudi slušaju, a onda postaju jako sumnjičavi: “ma, daj prijatelju, ne izmišljaj, ne muljaj, što ti to treba, čemu ti služi takva priča i takvo junačenje. Zašto od sebe i svoga naraštaja praviš junačine. Kao da mi ne znamo kako izgledaju duvanjske zime”.
A bilo je ovako. U neko gluho dobannoći probudi se majka, naloži vatru, ispeče pecu i tek tada budi mene. “Ajde, ustaj, diži se, ja mislim kako je vrime. Vani pada snig, puši, ništa se ne vidi.” Znao sam ju nagovarati kako je rano, pa još je noć, ništa se ne vidi, odkud ona zna da je vrime. Majka je bila uporna, bojala se da ne zakasnim u školu, da nendobijem neopravdan, a šta onda.nSata u kući nije bilo. Ja sam sat prvi put vidio u školskom hodniku u Duvnu (išao sam tada u prvi razred male mature – danas je to 5-eti razredbosnovne škole). Nekako na dnu hodnika, visoko na zidu visio je sat. Bilamje to velika drvena kutija na čijem jengornjem dijelu bio krug sa brojkama. Izmdonjeg dijela kutije visila su dva lanca. Odgonetavao sam čemu to sve služi. Kasnije sam spoznao da onaj krug pokazuje sate u danu, a lancima se navija sat. Ta sprava na zidu djelovala mi je veoma zagonetno. Ja, kao i mnoga seoska djeca, nisam znao “računati vrijeme” i očitavati koji je sat. Nakon kratke poduke od strane nastavnice Ive Nevistić (Bog joj platio) brzo sam ušao u tu tajnu. Sjećam se kako smo jedva čekali da završi školski sat i odmah smo se okupljali na kraju hodnika, zurili u sat i izvikivali koliko je sati. Gledali smo kako se kazaljke pomiču i mjere protokmvremena. Gradska djeca su nas često ismijavala radi toga. Sve smo odtrpjeli, ali smo dobro naučili “računati vrijeme na sat”.
Nama na selu (bez sata) bila je velika poteškoća odrediti koje je doba noći. Osobito je teško bilo pogađati vrijeme za snježnih ili oblačnih zimskih noći. Noći su ionako bile duge I mračne. Kako znati koliko je sati. U drugim periodima godine (proljeće, ljeto, rana jesen) mjerenje vremena bilo je samo nešto lakše. Majka je, spavajući na pola, samo na jedno uvo i jedno oko, osluškivala kada će se javiti prvi ili drugi (pijetlovi) pivci. Ako je noć bila vedra majka je određivala vrijeme po prvim blijedim i jedva primjetnim (samo je majka znala i mogla to primjetiti i odrediti!) zrakama sunca – šćapima. Slušajući oglašavanje pivaca i gledajući nebo na istoku, majka je sa priličnom sigurnošću pogađala koje je doba noći/dana. Znalo se nekakda dogoditi da se majka prevari u prosudbi. Učinilo joj se, slabo je gledala ili je slabo slušala, pa joj se prvo kukurijekanje pivaca (prvi pivci) učinilo da je riječ o onom drugom. (Pijetlovi naime pjevaju prvi puta nekako odmah iza polnoći, a tek drugi puta najavljuju zoru i novi dan!). Majka je tada znala ispeći i po dvije pece, a ja sam nakon pojedene prve, malo prilegao i zaspao. Dakako da je majka sve to vrijeme ostajala budna, čuvala je stražu. Kako god da je, rijetko bi se dogodilo da sam ja i moja mala družina zakasnio u školu.
(nastavlja se)
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.