Piše: Ante Vukadin
Po sredini učionice, u četiri reda postavljene su školske klupe. Dva reda za jedan razred, a druga dva za drugi razred. Kasnije sam zaključio da se nastava održavala u jednoj učionici u dvije smjene. Mnogo kasnije saznao sam da se takva razredna odjeljenja nazivaju kombiniranim odjeljenjima.
U prvu smjenu – prije podne išli su prvi i treći razred, a poslije podne, u drugu smjenu, drugi i četvrti razred. To je bio sav namještaj u našoj školi za sve četiri godine moga školovanja. Samo se povremeno naša učionica popunjavala – bogatila zemljopisnim – geografskim kartama, kada su viši razredi (3. i 4.) učili gradivo iz geografije.
Na gornji kat ulazilo se sa stražnje strane škole. Penjalo bi se velikim, zavojitim, drvenim stepenicama i dolazilo u učiteljev stan. U taj dio škole, učenici nikada nisu zalazili. Samo je po potrebi učiteljica (učiteljeva žena) odabrala sebi učenika/cu koji bi joj pomagao u čuvanju djeteta ili pospremanju stana.
Sjećam se kako je tu časnu dužnost često obavljala moja sestra Anđa, a u mom naraštaju Ante Kažimirov. Mi drugi, kojima su te ‘svete’ odaje bile strogo zabranjivane bili smo zavidni tim učiteljevim izabranicima i miljenicima.
Od njih smo saznavali kako se živi u učiteljevu stanu. Kako se jede, pije, kakav je namještaj, što je bilo koji dan za ručak i druge pojedinosti iz privatnog života našeg učitelja i njegove obitelji. Dužnosti roditelja prema školi I učitelju: Slati djecu redovito u školu, po glavi djeteta dotjerati učitelju jedan tovar drva za zimu, povremeno bi se učitelju odnosilo sira, mlijeka, mesa, vune, po koje čarape, bozavci i druge sitnice.
Sjećam se kako je učitelj u selu uživao istu čast k’o i naš župnik. I njemu se tako odnosilo svega i svačega. To što se davalo župniku zvalo se godišnja redovina. I svećenik i učitelj imali su kazne za neposluh i nepokornost svojih podanika. Samo nešto manju čast uživao je seoski šumar, a još malo manje i narodna milicija – ovi više zbog straha od vlasti i moguće kazne.
Svećenik bi uskratio ispovijed, vjenčanje, krštenje, a učitelj bi dijete vratio kući. U težim stvarima neposlušni otac znao bi odgovarati i pred državnim vlastima. E, s njima se nije bilo igrati.
Školsko dvorište bilo je veliko i ograđeno sa svih strana visokim suhozidom. Taj suhozid bi se često urušavao i seljani su ga počesto iznova zidali.
Na jednom dijelu, onom uz put prema gradu i Kongori, nalazio se školski vrt. Tu se odvijala praktična nastava iz povrtlarstva i voćarstva. U školskom vrtu bio je i mali pčelinjak. Ne sjećam se da smo bilo kada i bilo što učili o radu pčela. Sve što sam u djetinjstvu o tomu vidio i naučio, spoznao sam od svoga oca koji je imao vlastiti pčelinjak. U to vrijeme, u selu je gotovo svaka kuća imala barem po jednu košnicu ili dub. Neke su kuće kasnije imale i po desetak košnica. Sedamdesetih godina 20. st. Luka Šarac imao je više od stotinu košnica.
Dobro se sjećam svoga prvoga dana u školi. Mater me odvela na potok I okupala u merunom (mirisnom) sapunu. Pri polasku u školu obukao sam kratku crnu haljinicu koja mi je dosezala malo ispod koljena. Takva je haljinica imala kratke rukave i samo bi se nataknula preko glave. Ispod haljinice, koju smo zvali modra, nije bilo ni dolje ni gore nikakve ni majice ni gaćica. Na nogama nisam imao ništa, na glavi ništa.
Eto, tako odjeven krenuo sam prvi dan u prvi razred. Slično su bili odjeveni i ostali seoski dječačići.
(nastavlja se)
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.