NAŠA ŠKOLA: Moj prvi dan u školi (1)

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Vukadin

Mene su u školu upisali tijekom ljeta 1954. Tada sam navršio punih sedam godina života. Dobro se sjećam da su iz naše kuće išli tada u školu još: Anđa u četvrti razred, Vinko u treći, Branko u drugi, Ilija i ja u prvi. Također se sjećam da su prvi i treći razredi išli prije podne, a drugi i četvrti poslije podne. O tome kako sam i zašto pošao u školu meni nije bilo jasno. Jesam li sam pošao zato što sam htio? Ovo je najmanje vjerojatno! Radi toga što me je poslao otac? Sumnjam i u ovo! Imao je on još Anđu i Branka, koji su već išli u školi! Vjerojatno je moj otac dobio poziv od državnih vlasti kako njegov sin Ante, tj. ja, moram poći u školu. Još uvijek mi u ušima zvone riječi koje su o školi izgovarali naši stariji: “Što će ditetu škola. Đav’o ti školu odnijo. Neka čuva ovce, janjce, a kad poraste neka kopa, kosi i ore k’o što su mu I njegovi stari radili, pa nisu pomrli od gladi.”

Redovitom upisu djece u školu i njihovu redovitu polasku i učenju u mnogome su pomagali kongorski župnici, koji su stalno pozivali roditelje neka šalju svoju djecu u školu. Dobro se sjećam kako neki očevi nisu svoju djecu rado slali u školu, osobito ne žensku. Sve to po naprijed navedenoj logici “što će dici škola, đava ti školu odnijo.”

Sjećam se kako su te iste godine sa mnom u prvi razred krenuli: Ilija Boškov, iz naše kuće, Ante Kažimirov, Matija Joskanovića, Anđuka Vilića, Jozo Banov, Frano Sesarov. Sve su to bili prvašići. U školi sam zatekao još neke dječake iz našega sela. Oni su bili stariji od mene, neki i po više godina ali su svejedno bili sa mnom u prvom razredu. Neki su s polaskom u školu kasnili zbog raznih razloga – svjetski rat, siromaštvom. Bilo je i tvrdokornih roditelja koji su se oglušili o državni poziv na obvezno slanje djece u školu. Bilo je i takvih učenika, koji su više putaž ponavljali prvi razred, a onda se ispisali i nikada nisu završili osnovnu školu, pa ni prvi razred. Znam ih, i danas su živi. Otputili su se kasnije u Njemačku I danas žive kao bogati ‘švapski penzioneri’. Oni su potvrdili onu seosku mudrost kako “dici ne triba škola.”

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.