NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – VI. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Ne znam jesmo li bili od kakve koristi, ali uvijek smo u proljeće išli za plugom. Za plugom smo brali “oriške”, slatke gomolje. Kada se njiva uzorala, natovarili su nas na branu da bude teža za poravnavanje brazda. Mi smo se osjećali važnima.

Osim hodanja za braćom, uživao sam biti i uz ženski svijet, starije i mlađe. Uz starije radi slušanja raznih priča navečer na sijelu, a uz mlađe radi stalnog smijeha. Koliko se sjećam, bilo da su nosile pune fučije vode s bunara, bilo da su okopavale kukuruz, stalno su nekoga oponašale i uvijek se “cirlikale”.

Poljem se često razlijegala ženska pjesma, vika i cika. Čini mi se da su te karakteristike obilježavale sav ženski svijet u selu i okolici.

Mogu reći da smo stalno, ali rado, bili s osobama iz uže rodbine, ali i s onima koji nam ništa nisu u krvnom srodstvu, ali su nam na ovaj ili onaj način bili dostupni i zanimljivi. Po završetku osnovne škole susrest ćemo se sa skoro svim ljudima u selu, upoznati njihov humor i ponašanje prema nama mladima, ali to razdoblje nije predmet ovoga osvrta, pa ću se stoga u ovom zapisu pozabaviti samo nekim radnjama ljudi koji su te radnje češće ponavljali i to na isti način, ali, svejedno, na naše zadovoljstvo.

Bio sam, na primjer, vrlo zadovoljan sa stričevićem Mirkom, koji je nas i žensku čeljad igrom riječi i pokreta stalno zasmijavao. Stričevića Jakicu sam s užitkom gledao kako “taslači” I blanja dasku. Ima metar iza uha, “micu” na glavi, podigne bliži dio daske prema oku, nacilja kao da će pucati, promrlja nešto, što je značilo da je sve u redu, I nastavi dalje. Simpatičan je bio Paško; predvečer, potkraj ljeta, izvadi krumpir iz čorbe, izađe iz kuće da nas zabavi ili nam podraži želju za vrućim krumpirom, koji u njegovim rukama poskakuje, sjekutići ubrzano rade, ali ga, zbog vrućine, čerupa u tankim slojevima.

U drugoj zgodi, kad bi brijeg pokrio dubok snijeg, on se penje uz Gredu te na njezinu ravnijem dijelu razapinje stupicu s omčama od konjske dlake – za jarebice. Svi smo “izdrečili oči” prema gore, buljimo neko vrijeme, pa odlazimo u kuću. Domalo se opet vraćamo I gle: doista dolazi jarebica, nabija glavu za zrnjem i – kvrc! Paško slavodobitno trzne tijelom i brzo po trofej. Daje nam navečer po zalogaj divljači, oduševljeni smo. Zanimljiv je bio Biskup Šumanović; kad god je govorio, držao je prst na čelu; slušali smo ga pažljivo kao da je bio pravi biskup. Veselio sam se kad je Dragan Marković kod nas dolazio praviti komaću. Obično je zimi dolazio; cijeli je dan nabijao, iglom prošivao, a usputno recitirao neka smiješna imena po abecedi; mi smo se smijali. Kada bi komaća uskoro bila gotova, on bi iskrivio glavu na jednu stranu, onako izdaljega je promatrao, kao da se više divi svojoj “rađi”, nego što traži neki nedostatak koji bi valjalo, u zadnji čas, otkloniti.

Ilija Šarac, po nadimku Troto, također je zaokupljao našu pažnju. On bi svake zime, najmanje jedanput, pola sata prije zalaska sunca, uzjahao svog zekana i vrtio se u krugu po Puruši, izazivajući momke da uzjahaju svoje konje radi utrke od Šarčeva bunara do kuća. Mislim da je u svojoj nakani polovično uspijevao. Naravno, on, kao stariji čovjek, nije se utrkivao; samo je volio ulogu animatora a i mi smo željeli biti dio te “igre”. Sjećam se da je i Krsti – koji je također nas “klapce” volio nasmijavati – jednoga ljetnog dana jahanje pomoglo da ozbiljno ne zaglavi. Naime, jedući nepažljivo šljive, jedna mu se zaglavila u gornjem dijelu jednjaka. Spas je pokušao naći kod doktora, uzjahao svoju “bedeviju” i uz pratnju Jakice preko polja “poletio” do grada (tadašnjeg Duvna). Dalje od Stubla nije trebalo “letiti” jer je šljiva skliznula u želudac. To je bila vijest dana, koja se prepričavala tjednima.

Odlično se sjećam i Davida Sesara, seoskog poljara, kojeg smo često viđali. Bijaše to čovjek osrednjeg rasta, brkat, ljeti, dakako, s otkopčanomkošuljom, ispod koje su se bjelasala sijeda prsa, koja je sunce dobrano opatrnilo. Hodao je poljem s trećom nogom -“kevom”, koja mu je više trebala kada se dogodilo da neki “putalj”, kakva “bikulja” ili “gara” zagrize tuđu travu ili, ne daj Bože, žito. Tada bi potrčao za čobaninom koliko ga noge nose, ali kada je vidio da ga ne će moći stići, svom snagom bi zamahnuo “kevom” i “zapustijo” je za njim. Sve nas, kojih se to nije ticalo, jer nismo bili u “šćeti”, zabavljalo je to Davidovo bacanje štapa prema prijestupniku s namjerom da ga zahvati po cjevanicama.

Džujina ili, kako ga je Trpo zvao – Njunja, bio je duša od čovjeka, oko kojega su se također rojili dječaci. On bi ljeti sjedio ispred kuća, gdje smo se I mi najčešće igrali “skrivača”- u kojoj se igri čuje ono glasovito:”Magarac bio ko se nije skrio.” Kada bismo mi završili svoju igru i sjeli blizu Njunje, on bi započinjao svoj ritual paljenja lule: izvadi kesu duhana, napuni lulu te izvadi kremen i kresivo; na vrhu kremena lijevim palcem pridržava “trut” (suhu gljivu s bukve), u desnoj ruci drži kresivo kojim brzom kretnjom zakreše po kremenu, pri čemu skaču iskre. Ako bi se dogodilo, a znalo se dogoditi, da otprve zapali “trut”, onda bi nas, sve nazočne, sretno pomilovao svojim sitnim smeđim očicama.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.