Piše: Ante Šarac
Dječje igre
Dječje igre u to vrijeme nisu bile raznolike. No, unatoč tome, zanimljivo je bilo i samo druženje djece s djecom i igranje, koje nema natjecateljsko obilježje. Najviše nas je privlačio nogomet. No, tada nije bilo prave kožne lopte, pa smo nesmiljeno udarali po “krpenjači”. To je bila zamjena za gumenu loptu. Za godinu-dvije napucavali smo gumenu lopticu, nešto veću od loptice za stolni tenis. Prije nego što sam završio osnovnu školu, susreo sam se i s gumenom loptom veličine oveće jabuke. S tom smo bili zadovoljni. Za igranje nogometa skupili smo se na “guvnu”, livadi ili Podinama i sa svake strane označili gol s po dvije stijene.
Podijelili smo se u dvije ekipe i, kao “alaša”, svi u napad – svi u obranu. Nije bilo nesuglasica kada je lopta prolazila između dviju stijena po zemlji. Ali, kada je lopta poluvisoko napucana, prošla uz samu stijenu ili preko nje, dolazilo je do pravih trvenja: jest gol – nije gol! “Glavni” među nama, ne nužno i najstariji, presudio je! Za cijelo vrijeme sanjali smo i pričali o velikoj kožnoj lopti s utisnutim “šlaufom” koji se napuše, a onda lopta veže na jednom mjestu, kao što se veže kopačka. San nam se ostvario tek 1954. godine, u petom produžnom razredu, u Kongori. Uzbuđeno smo trčali za njom, sretni da je možemo desetak puta šutnuti tokom igre.
Često smo se igrali “gude”, igre nalik hokeju na travi. Doduše, ovdje nije bilo vrata s mrežicom, nego smo na ledini iskopali rupicu, nešto pliću nego u golfu, u koju se štapom, zavinutim u donjem dijelu, pokušavalo što više puta utjerati drvenu lopticu.
Igrom “klisa i kerače” bavili smo se krajem ljeta i početkom jeseni. Jedan je dečko”keračem” (štapom) udario po “klisu” (kraćem štapiću) i izbacio ga u zrak, a dva-tri dječaka su se nadmetala tko će taj “klis” prije uhvatiti u krošnju od trna. Tko je više puta uhvatio “klis”, “uhvatio” je i više punata, potrebnih za pobjedu. Najčešće smo se tako igrali na Dolovama.
Na Dolovama bi zimi nastao debeo led. Mi bismo izvadili komad leda, debela otprilike 10 cm u obliku kvadrata sa stranicama dugim 40-tak cm, izbušili bismo na prednjem dijelu jednu okruglu rupicu, u koju smo nabili “kerač”. Time je moglo početi klizanje, čiji je cilj bio tko će dalje otklizati od startne pozicije. Najprije smo “keračem” tjerali tajN komad leda pred sobom, ubrzavali i kad je postigao željenu brzinu, bacilli bismo se na njega i čučnuli te se tako u priličnoj brzini vozili stotinjak metara. Na taj smo način pola zimskih praznika proveli na ledu. Drugu polovicu – jašući “soju” (debeo štap) po snijegu na Gredi.
Po stoti put: gore-dolje… Kada je zalazilo sunce, mi smo se vodili samo jednom mišlju – kako se neopaženo uvući do “šporeta”, izuti “bate” i promijeniti čarape i tako skutreni čekati neugodna pitanja, kao na primjer: “Zašto si cili dan močio noge, moj sinko?!”
Za mećava, kada je očišćen ulaz u kuću i iz kuće onemogućavao pogled na susjednu kuću, ja bih krenuo kod Blaškana igrati se kozavice. Ta se igra “igra” na tri ograničena kvadrata koji imaju šesnaest pravaca s tri točke. Svrha igre je u tome: tko će prvi pokriti tri točke na jednom pravcu s tri zrna kukuruza.
Tu je bila i igra na karte – “šuster”, u kojoj sedmica igra glavnu ulogu. Igrali su je, prije svih, odrasli, a mi smo bili vjerni promatrači i mogući igrači.
Kada bi zima prošla i proljeće dobrano zavladalo krajem, mi bismo se igrali na Podinama. Bili su tu redovito prisutni Mijo i Trpo, Ivan Paškin, Peća, Blaškan, Vid, Korno i ja, a ponekad je tu bio i Karlo Joskanovića, Tomislav i Miško Begov ili čak Rican Rezo, ovisno o tome jesmo li se malo pomakli istočnije, u visinu njihovih kuća. Sjećam se da se ta družina svuda penjala, jedino mi je ostalo nejasno – je li i Gruda bila meta, osim u svome gornjem dijelu koji se pliće prislanja uz Gredu. Ta Gruda, iznad Vilića kuće, predstavlja kamenu ploču s uzdignutom površinom koja nalikuje ogromnoj štruci kruha; poprečno je naborana udubljenjima, do čijih se rubova probija nekakva travurina,
negdje veća negdje manja. I danas I onda ista je Gruda, samo se moja, i ne samo moja, predodžba o njoj promijenila.
Svojedobno je selom kružila jedna anegdota o Stojanu Šumanoviću, koji je nakon 30-tak godina, dolazeći kući iz smjera Dilavera otišao u Markoviće tražiti “Mujsinu” kuću. Svoju zbunjenost objasnio je otprilike ovako: stalno je tražio Grudu kao orijentir, ali je nije našao – naći je nije mogao, jer mu se sad učinila vrlo mala s obzirom na onu iz mladih dana.
(nastavlja se)