NAŠA ŠKOLA: Ante Šarac: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – II. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Dječje dužnosti

Prva i neizbježna dužnost bila je učenje osnovnih molitava, odlazak na vjeronauk u Kongoru, na kojem nas je svećenik upućivao u sadržaj katekizma i objašnjavao pojam grijeha prvih ljudi Adama i Eve te nas pripremao za primanje potvrde. Odmah do toga, po važnosti, bilo je pomaganje odraslima, pa tek onda učenje.

Čitati se moglo posvuda u kući, pa i u krevetu, dok se pisalo i crtalo blizu prozora, kroz koji se probijala dnevna svjetlost. Ja sam, na primjer, veoma rijetko učio blizu petrolejke, osim kad je zagustilo i očekivala se učiteljska prozivka: “Daj ti nama reci.” Zanimljivo, moji me nisu tjerali na učenje, ali to je bilo tako, koliko se sjećam, i u drugih obitelji. Čak su govorili: “Šta tolko buljiš u to, ajde unesi drva, odi otiđi u zadrugu po petrulju, odi pomozi dotrat janjce.”

Preko ljetnih praznika obvezno smo čuvali pokoje tele, janjce, ovce. Janjci su se tjerali ujutro rano i dogonili oko podneva kući – u hladovinu. Brzo bi nam prošlo u igri nekoliko sati, došla su četiri sata popodne, a mati bi nas stalno podsjećala: ” Ajte, eno, svi su otrali janjce na pašu, šta čekate.” Draže mi je bilo kod ovaca koje smo oko podneva približili k void na Jurnjovači, jarugama kod Stubla ili na Drini. Tada smo, najprije uz pomoć neke starije čobanice, a poslije i sami, kad je “obuka” završila, naložili vatru od suhe goveđe “galebe” (balege), odabrali nekoliko omanjih komada kamenja, prikladnih za tu svrhu, i stavili ih u vatru te u nekakvu posudu namuzli svježeg mlijeka od ovaca. Potom bismo vruće kamenje, jedan po jedan, stavljali na žlicu pa u mlijeko, vazda pazeći da sa žlice kamen ne spuzne na dno “ćase”. Mlijeko se na taj način postepeno kuhalo. Kada bismo stavili četvrti-peti kamen, mlijeko je uzavrelo. Onda smo to gusto ovčje mlijeko “kusali” s kruhom ili kruh nadrobili u mlijeko i dobro se nasitili. Ponekad smo odmah ponijeli od kuće litru “varenike” i oveći komad “pokve” i najeli se, bez trošenja vremena na mužnju i kuhanje svježeg mlijeka. Na taj smo način uštedjeli sat vremena više za igru: plivali smo na Drini, bacali kamena s ramena, hrvali se, utrkivali, skakali uvis, udalj – bilo s mjesta, bilo istrka. Ovce su se, kako je sunce pomalo silazilo na obzoru, spontano rasklupčavale i jedna po jedna se odvajala na pašu. Najslađe su pasle pri zalazu sunca, onaj jedan dragocjen sat, prije nego što su stigle u torove. Kad smo išli u planinu s ovcama, prije nego što su bile pokošene livade u polju, također smo, uz obvezu čuvanja ovaca, uživali. Krenuli smo preko Piskulje, Malog i Velikog Kutlovca pa koso, sjevero-istočno prema Prodolu. Tada smo nailazili na zapise: ovdje je čuvao ovce taj i taj, tada i tada i potpis. Činilo mi se to važnim pa sam i ja po crvenim lišajevima na kamenim pločama šarao sličan tekst za buduće posjetitelje, željne odmora na takvoj ploči. Uvečer bi se na Podinama poslije zalaza sunca, uz mnogo ženske čeljadi i djece, spajala janjad s ovcama. Uživao sam u dječjoj graji i blejanju ovaca; svaka ovca traži svoje janje, uz tobožnju našu pomoć, gdje možda više smetamo no pomažemo. Ipak, blejanje naglo umukne. Mali “junaci” mašu repićima, zadovoljni s gutljajima slatkog majčina mlijeka.

Nekako mi se čini, potkraj svibnja, zadužile bi nas “stopanjice” (domaćice) da donesemo škripavca s mrginja. Sjećam se da smo najčešće išli na Rupe.

Pošli smo zajedno djevojčice i dječaci s dižvama (muzlicama) u koje smo stavljali ubrani škripavac. Ta salata, slična matovilcu, raste samo Božjom voljom, dok matovilac uzgaja čovjek, uz Božju pomoć. Ukusna je, češće se kuhala, nego jela svježa. Usput smo se ponekad malo stresli, jer bi nam iznad glava prhnula prepelica, a na tom mjestu našli smo njihova gnijezda, u kojima su počivala pjegava jaja sa zametcima. U nama bi se ponekad, u takvim slučajevima, probudio vrag pa smo znali razbiti koje jaje, ne znajući da ubijamo mladi ptičji život. I ne znajući što za ljudsko uho i oko znači svaka ptica, a kamoli da bismo znali što ptica ptici znači!

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.