Jadna vojsko, stari kamionu!
Puče ruka od teška volana
motajući sam na poligonu.
Zovi hitnu, liječi Marijana!
Godine gospodnje 85., nakon što je završio srednju uzaludnu, došlo je vrijeme da mali Marijan krene u vojsku. Kupio sam mu novi češalj, objasnio mu kako se čiste cipele, što da piše curi iz Prisoja i kako da je najbrže zaboravi, pa spremio brata na put.
Odveli smo ga mater i ja na autobus, rekli kondukteru dokle će putovati i zamolili ljubaznog čovjeka da mu kupi porciju ćevapa u Banja Luci. Sve je dobro prošlo: Marinko je stigao do cilja, završio obuku i položio vozačku. Od dragosti je pao i slomio ruku.
Kasnije je lomio sve koštane dijelove tijela, one druge je u to doba slabo koristio, inače ništa na njemu ne bi ostalo čitavo, a njegova krhkost bila je jedan od razloga da pisma iz Prisoja nisu stizala do cilja, kao u onom romanu „Marinku nema tko da piše“.
Sliku vojnika Marinka s rukom u gipsu i kolegom iz Bosne ispod pazuha poslao nam je Kalčić, isto kao i sliku vojnika Tome na dvije noge, koju smo prezentirali prije nekoliko mjeseci – kad ih je Bog dragi takve stvorio kud ih morao spojiti? I zašto ih je skupa u vojsku poslao?
Zahvaljujući vojničićima poput Marinka i Tome i država koju su oni branili uskoro je propala. Dok sam ja nosio pušku i čuvao granice nitko nije ni pomišljao na takvo što, no druga su to vremena bila – niti smo ruke lomili, niti smo na straži spavali. To je međutim neka druga priča.
Blago Vukadin