I u miru i u ratu treba jesti a prije toga okopati kumpire ako s mesom želimo jesti domaće, ukusne kumpire, baš ovakve kakve je Vid Šumanović posadio sa svojom obitelji na Begluku. Obitelj brojna, zdrava, a svi Bogu hvala dobra apetita, pa je bilo potribno i posaditi veliku površinu kumpira, pa okopati, pa ogrnuti… Srićom, uvik ima rodbine i prijatelja spremnih pomoći. Tako je bilo i toga ratnoga dana, 6. lipnja 1992. kada su se motika spremno prihvatili Miško i Vid, nažalost već davno obojica pokojni, Miškovica, Vidova kuma Imoćanka kojoj ne znamo ime, Josip Božin s aparatom (malo manje motikom), Anđuša, Grgo, Zvonko. Umorni, ali zadovoljni na kraju dana urađenim.
Foto: Josip Marković
