Kad se sretnu tri mlada momka oni obično imaju samo dvije teme za razgovor. Na prvom mjestu su cure, a ako pak dečki proživljavaju sušnu fazu onda se prebacuju na nogomet.
U ovom slučaju (na priloženoj slici nastaloj devedesetih godina u Blaškanovom dnevnom boravku, sa cvijećem na prozoru kojega su na smjene zalijevale Slavkova mater Anđa i sestre Lidija i Slava) tema vjerojatno nije bila ni prva, ni druga, nego sasvim treća, brutalna i strašna: Bio je rat. Dragan i Slavko su došli svojim roditeljima s terena, da se malo odmore i skupe snage, a Ivan je bio maloljetan i čekao je u pripravnosti.
Slavko je rat proživio i preživio, oženio se, ima troje djece (Dragana i Valentinu, prošle jeseni sa svojom Kristinom dobio je još jednoga sina – Ivana) i napravio je kuću u Mandinu Selu. Ivan ima isto svoju obitelj i zadnjih godina vodi našu malu općinu najbolje kako zna i može.
Dragan je pred kraj rata, kad su hrvatske i bošnjačke trupe oslobađale svoje krajeve od četničke soldateske, poginuo ne uspijevši sačuvati vedri osmijeh za svoje roditelje i za svoju curu. Njegovi mater i ćaća, koji su ga naučili da voli život, da brani svoje i poštuje tuđe, od tada pa dok im je suđeno nose svoga Dragana u sebi.
A mandoseljska djeca, Slavkova i Ivanova, uče od svojih roditelja da je Dragan Šumanović, hrvatski branitelj, bio nasmijani, veseli momak s kojim su se družili i, kao na ovoj slici, dijelili nadu i vjeru u bolja, mirnija vremena.
Slavku i Ivanu još puno snova i veselja s njihovim suprugama i dječicom, a našem Draganu pokoj vječni – neka ga dragi Bog nagradi za svaki osmijeh koji ga je krasio.
| Tekst: Blago Vukadin | |
| Foto: Slavko Šumanović Blaškanov |