U daljini jablani se njišu,
trn pokoji sanja ljetnu kišu,
a na njivi pšenica bjelica.
Progovara djevojka Duvanjka:
„Tko bi meni žito pokosio,
njegova bih vjerna ljuba bila.”
To začuše dva mlada junaka
pa u ruke kose dohvatiše,
poljem mašu, znoj rukama brišu.
Progovara djevojka Duvanjka:
„Tko je moje tu kosio polje,
nek se vrati i pokosi bolje!“
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Kalčić