Anno domini 1992 – za vrijeme rata koji se prepoznaje po vojnoj kapi na Josipovoj kratko ošišanoj kosi – u vruće ljeto skupila su se tri mandoseljska težaka da bi dotjerali sijeno iz polja i istovarili ga u Miminu pojatu u Ivićima.
Pored branitelja Josipa – pokunjio je glavu jer je planirao skoknuti do grada ali ćaća mu je rekao da se prvo mora uznojiti za novac kojega je on zarađivao na austrijskim bauštelama – posla su su prihvatili i spomenuti strogi Josipov otac Bože (on razgleda kola) te pokojni Vid Šumanovića, momčina i lovac s vilama u rukama, odlučnoga pogleda naglašenoga dugačkim brkovima.
Vid je živio u Imotskom ali je svaki slobodni dan navraćao u svoje rodno selo, obilazio lovišta po Vranu i Ljubuši, probao kave, hvalio stopanjice i pripovjedao dogodovštine iz šume.
Sudeći po slici na Šumanovića livadama je te godine rodilo puno sijena – na putu se vidi cijeli sloj koji je spao prilikom istovaranja prve prikolice. Vid je bacao s kola na sve strane, a Josip iz već spomenutih razloga nije bio previše motiviran za detaljnu rađu pa je na kraju njegova mater morala dovršiti posao, i to nakon što je njemu je u ruku gurnula sto šilinga da ćaća ne vidi i rekla mu da se istušira iako se nije previše uznojio. Za svaki slučaj.
Blago Vukadin