Piše: Ilija Šumanović
Ovim grafičkim crtežom b želimo prikazati genezu razvoja i širenja Ivića; Ivića – Šumanovića i Ivića- Šaraca. (Iščitavanje grafičkog crteža nemoguće je bez ovog priopćenja).
Našim dugogodišnjim istraživanjima i usmenom predajom koja se prenosila s koljena na koljeno (nije nigdje zapisano) došli smo do spoznaje da (rod) Ivića u Mandinu Selu ne možemo gledati odvojeno od susjeda (roda) Dilavera iz Mandina Sela.
Razlog što spominjemo susjede (I rod) Dilavere leži u tome što su Ivić i Dilaver bili robovi (zarobljenici). Dilaver, Turčin robovao je u Donjim Brelima kod Makarske, Ivić, Hrvat bio je rob u travničkom pašaluku. Povijesno je poznato da su se vodili dugogodišnji ratovi između Hrvatske (Austrije) kao obrambene carevine i osvajačkoga Osmanlijsko – turskog Carstva. Oba zarobljavanja su se zbila na hrvatskom teritoriju dinarskih planina.
Godine 1699. došlo je do potpisivanja velikoga mira u Srijemskim Karlovcima. Posrećilo se Hrvatu Iviću I Turčinu Dilaveru da nisu završili smrću ili okovima, žigosani i prodani kao pogonsko gorivo kod velesila za galije ili lađe, kako su mnogi završili i zauvijek nestali. Ovaj potpisani mir ih je spasio.
Božja providnost je htjela da Dilaver bude bliski rođak vezira Dilavera koji je s osvajačkom osmanlijskom vojskom prodro u dinarske planine gdje je bio zaustavljen. S druge pak strane beg Kopčić, koji se našao, blizak je travničkom veziru i Iviću. Kratak osvrt na ulogu posrednika Kopčića: Nije bio Turčin, kako predaja kazuje. Bio je ugledan i cijenjen majstor slobodnjak. Radio je često za vezira na pašinu dvoru.
Posao koji je radio bio je zahtijevan, jer se ticalo osobno vezira. Pravio je odjeću, ukrašavao oružje, pravio ukrasne kopče, te bijaše prozvan Kopčićem. Bio je povjerljiva osoba I blizak veziru. Kako nije bio Turčin nije mogao biti na sijelu (divanu) begova da skupa vode teferič (razgovor). Zna se da su begovi i turski plemići, a Kopčić to nije. Da bi bio trebalo se poturčiti. To i učini jednoga Gospodnjeg dana i primi islam u nazočnosti vezira i još dva člana – kadije i efendije.
Za ovo poturčenje i pristajanje na islamsku vjeru Kopčić posta beg i dobije begluk. Travnički vezir je obećao begu Kopčiću da će dobiti begluk velik toliko koliko za jedan dan može konjem obići. Beg Kopčić je razmišljao bdugo gdje formirati begovinu (begovat- begluk), gdje ima najviše dobra i slobodnog prostora. Kocka je pala na Duvanjsko polje.
Bio je početak ljeta kad su najdužibdani. Beg Kopčić je stigao u Ramu i tu prenoćio. Unajmio je konja na jedan dan i rano se uputio jašući preko planine Ljubuše prema Duvanjskom polju. Sišao je kod sela Kongore (S planine Ljubuše najprije se dođe u selo Lipu ili Mandino Selo). Jašući u galopu obilazio je donjim krajem polja od sela Bukovice, Mrkodola, Brišnika, Kovača i uz polje do sela Sarajlija, te uz planinu do sela Zvirnjače gdje mu je uginuo konj.
U ovom našem slučaju beg Kopčić je odigrao važnu ulogu posrednika pri razmjeni i udomljavanju zarobljenika, kako Ivića tako i Dilavera. Beg Kopčić je doveo oba roba na svoj begluk (prazan, nenaseljen prostor); (Mandino Selo je bilo i prije naseljeno. Vidi popise dalmatinskih biskupa iz 17. Stoljeća u Mandinu Selu – istočni dio Duvanjskog polja, gdje i danas žive u susjedstvu. Beg Kopčić je odredio gdje će koji rob sagraditi ognjište, što su dobili od zemlje, livada i pašnjaka. Sve to što su dobili ima biti upisano u teftere (zemljišne i gruntovne knjige) – tapije.
Takvu jednu originalnu tapiju, tek. br.1252 ex 1889. Kotarski ured Županjac, posjeduje autor ovog grafičkog crteža.
Budući se Ivića mnogo namnožilo nadimkom su uzimali dodatno prezime. Danas žive širom svijeta kao Ivići, Ivići -Šumanovići, Ivići – Šarci. U kolijevci Ivića u Mandinu Selu živi još posljednji Ivić Ante – Čunjić, što se može vidjeti i u grafičkom crtežu. (Ante Ivić- Čunjić umro je početkom ovoga stoljeća, a njegovom smrću nestao je i posljednji potomak roda IVIĆA – ove stare mandoseljske obitelji.
Izvor: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.