TEMELJI I NAČELA RATNOG ZDRAVSTVA HVO-a
“Ne samo za sebe živjeti nego i drugima koristiti” – poruku Svetog Franje slijedili su i naši časni prethodnici, prvi liječnici na našim prostorima, fra Mato Nikolić (1784.-1844.) i fra Mijo Sučić (1822. -1865.).
Kršćanska (franjevačka) tradicija, potpora Republike Hrvatske, etika te vlastita hrabrost i domišljatost bili su temelji na kojima je građeno ratno zdravstvo HVO-a. Dvije opće bolnice, ona u Novoj Biloj i Livnu, nose ime upravo po dvojici cijenjenih liječnika franjevaca fra Mati Nikoliću i fra Miji Sučiću. I drugi brojni franjevci bavili su se liječenjem i ljekarništvom, a među njima posebno mjesto ima fra Andrija Šaravanja koji je 1864. godine iznio plan o gradnji mostarske bolnice za čiju je gradnju prikupljao novčane priloge. Upravo je ta bolnica bila središnja zdravstvena ustanova ratnoga zdravstva HVO-a. I ovom prilikom valja naglasiti doprinos naših svećenika u organiziranju zdravstva u Domovinskom ratu. Njihov doprinos je bio golem, od prikupljanja medicinske opreme i materijala, sudjelovanja u humanitarnim akcijama do pomoći u organiziranju ratnih bolnica.
Potpora Republike Hrvatske bila je od presudnoga značaja. Između ostaloga, GSS RH poslužio je kao model prema kojem smo mi, liječnici dragovoljci HVO-a, organizirali GSS HVO-a kao krovnu instituciju ratnoga zdravstva i jednu od najznačajnijih institucija proisteklih iz Domovinskoga rata u BiH.
Iskustva u zbrinjavanju ranjenika kao i sama organizacija ratnoga zdravstva iz Domovinskoga rata u Hrvatskoj bila nam je od neprocjenjive važnosti: Suvremena znanja iz oblasti ratne medicine na početku rata nisu nam bila dostupna. Razlozi tomu su višestruki. Prije svega, nismo imali vojnih liječnika iz bivše JNA niti liječnika iz inozemstva. Također, praktična znanja iz ove oblasti, koja su stjecana na zdravstvenim fakultetima na prostoru bivše države, bila su vrlo oskudna. Slabi nastavni programi iz područja ratne kirurgije i ratne medicine uopće, kao i politička usmjerenost bivše zemlje, nisu dopuštali učenje iz iskustava ratne medicine koju je poznavao Zapad. Zbog toga su u početku rata i vrlo iskusni liječnici pravili pogreške kad je u pitanju obrada ratne rane.
Zahvaljujući velikom stručnom kapacitetu zdravstva Republike Hrvatske i iskustvima koja smo tamo imali, stanje se vrlo brzo promijenilo. Vremenom smo ne samo naučili zbrinjavati “ratnu traumu”, nego smo tehnički i doktrinarno napredovali. Samo uvođenje “elastičnog zavoja” umjesto JNA “prvog zavoja” uvelike je unaprijedilo zbrinjavanje ranjenika na bojištu. Također, u pružanju neodgodive pomoći neposredno nakon ranjavanja primijenili smo model “stani i stabiliziraj” umjesto “zgrabi i povezi”. Ipak, sve ono što je bilo primjenjivo u Hrvatskoj, bilo je vrlo teško “prepisati” i provesti. Naša posebnost bila je na nekoliko razina. Imali smo specifično političko, državno, pravno i ratno okruženje jer je agresija na BiH prouzročila potpuni kolaps državne uprave. Stoga smo cjelokupno zdravstvo prilagođavali aktivnostima postrojbi, s ciljem postizanja mobilnosti kako bi oskudnim sredstvima i kadrom pružili potrebnu zdravstvenu skrb.
Organizacija zdravstvene službe za vrijeme srpske agresije razlikovala se u odnosu na sukob s bošnjačkim snagama. Naime, na početku agresije postojala je uobičajena crta bojišnice jer je JNA preferirala klasičan način ratovanja, s velikom upotrebom tenkova i topništva kojima su granatirali naseljena mjesta. Zračne snage koristili su uglavnom na početku rata. Ovakva je situacija zahtijevala lociranje liječnika veoma blizu bojišnice kako bi se ranjenike žurno evakuiralo do zdrav stvene stanice pripadajuće postrojbe, gdje im je pružana prva neodgodiva medicinska pomoć (reanimacija, hemostaza, osiguranje prohodnosti dišnih putova, osiguravanje intravenskog puta). Prihvatne su stanice bile smještene od nekoliko stotina metara, do najviše 1km od bojišnice, tako da su svi ranjenici mogli biti izvučeni u roku od pola .sata nakon ozljeđivanja. Nakon toga bi se, ukoliko je to bilo potrebno, ranjenike prevozilo u ratnu bolnicu. Sukob s Bošnjacima karakterizirale su ulične borbe, tako da ešalonski princip nije bio primjenjiv. Umjesto toga, ranjenike se izravno odvozilo u ratnu bolnicu koja se vrlo često nalazila u neposrednoj blizini bojišta ili na samoj bojišnici. Biti što bliže bojišnici, te pružiti neodgodivu pomoć unutar jednoga sata nakon ranjavanja, bilo je načelo kojim smo se rukovodi li od početka.
Izgradnja i opremanje ratnih bolnica, gdjegod je to bilo potrebno, s ciljem osiguranja žurnoga zbrinjavanja ranjenika, provođenje kontinuirane zdravstvene skrbi, preventivna medicinska djelatnost, bespoštedna borba za svaki ugroženi život te međusobna koordinacija i suradnja, bili su temeljne značajke našega rada i uspjeha.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.