PROBLEMI U ORGANIZACIJI RATNOG ZDRAVSTVA (1991.- 1992.)
Godine 1991. i 1992. bile su pune neizvjesnosti, kako sa stajališta rata tako i sa stajališta organizacije zdravstva kao jednoga od odgovora na rat i spomenutu neizvjesnost. Problemi su kulminirali u drugoj polovici 1993.godine kada je najveći broj Hrvata u Bosni ostao izoliran i pod opsadom. Zdravstveni je sustav bio potpuno rascjepkan i neuvezan. Inače, bitna je značajka zdravstvenoga sustava prijeratne BiH neravnomjerna raspodjela bolničkih kapaciteta i ista takva raspodjela liječnika. Nedostatak liječnika, osobito specijalista kirurških grana i anesteziologa, negativno se odrazio na hrvatsko stanovništvo za vrijeme rata. Na prostoru bivše BiH postojale su tri kliničke bolnice, nekoliko medicinskih i regionalnih medicinskih centara te domovi zdravlja. Okupacijom dvije trećine zemlje mnoge od tih ustanova bile su nedostupne hrvatskom, a i muslimanskom stanovništvu. Sukob Hrvata i Muslimana onemogućio je Hrvatima pristup ostatku glavnih kliničkih i drugih bolničkih objekata (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Travnik) koje su financirali i u kojima su do tada imali osiguranu sekundarnu i tercijarnu bolničku skrb (tablica 2.). Mostar je bio jedino veće medicinsko središte kojemu smo imali pristup. Međutim, okupacijom Mostara od strane srpskih i crnogorskih rezervista (1992. godine), mnogobrojni su liječnici napustili grad, a kasniji sukob HVO-a i bošnjačke Armije dodatno je ubrzao odlazak liječnika, bez obzira na specijalnost i nacionalnost. Sličnu, i još težu sudbinu, doživjela su i neka izolirana područja s pretežitom muslimanskom većinom u istočnoj Bosni (Žepa, Foča, Srebrenica).
Reklo bi se, cjelokupno hrvatsko stanovništvo, osim onoga dijela uz granicu s Republikom Hrvatskom, našlo se preko noći u potpunoj izolaciji. U takvoj situaciji stvarala se vojsku i zdravstvo. Bez odgovarajućih bolničkih objekata, s malobrojnim liječničkim kadrom, uglavnom iz domova zdravlja, u školama, crkvama, tvorničkim i drugim objektima trebalo je organizirati ratne bolnice. Pristupilo se organiziranju zdravstva koga smo prozvali ratno samo zato što je izvršavalo zadaće u ratnim uvjetima. U praksi je to bilo integralno zdravstvo koje je jednako skrbilo za vojnike i civile, djecu i starce. Nije bilo samo hrvatsko, kako po nacionalnom sastavu medicinskoga osoblja, tako ni po strukturi pacijenata kojima su pružane usluge.
Bio je to jedinstven sustav, te se, ovisno o potrebama, raspoređivao iz civilnih ustanova u postrojbe i obrnuto. Zbrinjavalo se ratnu traumu i civilnu patologiju, nabavljali lijekovi i sanitetski materijal. U našim ratnim bolnicama svakodnevno su se izvodili i najsloženiji kirurški zahvati i porođaji. Evakuirali smo pacijente pod svim okolnostima. Pouzdano se može kazati da je ratno zdravstvo HVO-a, protivno poznatim taktičkim i organizacijskim shemama ratne medicine, vrlo uspješno iznalazilo vlastita rješenja.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.