PREUSTROJ GSS-a U UPRAVU ZA ZDRAVSTVO
Pojedini dijelovi GSS-a pa i GSS u cjelini mijenjani su i oblikovan i prema novim zahtjevima i potrebama situacije na terenu te su prilagođavani promjenama ustroja postrojbi HVO-a. Uprava za zdravstvo Ministarstva obrane nastala je kao posljednja faza preustroja GSS-a, a odjeli i odsjeci Uprave za zdravstvo također su preustrojene jedinice GSS-a. Načelnik Uprave za zdravstvo, načelnici zdravstva zbornih područja i zapovjednici ratnih bolnica izravno su odgovorni pomoćniku ministra obrane za zdravstvo, koji je obnašao dužnost zapovjednika cjelokupnoga ratnog zdravstva HVO-a. Preustrojeni i prilagođeni novom vremenu i potrebama, u sastavu uprave za zdravstvo našli su se kao slijednici odjeli GSS-a. Uprava je bila zadužena za provođenje jedinstvene vojnomedicinske doktrine na svim razinama. Donosila je plan rada ratnoga zdravstva te kreirala ustroj zdravstva unutar oružanih snaga. Između ostaloga vršila je popunu zdravstvenim kadrovima podređene joj ustanove i postrojbe te organizirala nove kad su to uvjeti zahtijevali. Vodila je brigu o nabavci i distribuciji svih vrsta medicinskih potrepština (lijekova, krvi, opreme, sanitetskih vozila itd). Brinula je o upućivanju djelatnika na daljnju edukaciju, provodila nastavnu djelatnost te arhivirala podatke od važnosti za rad zdravstvene službe. Donosila je propise, pravilnike i priručnike iz oblasti ratnoga zdravstva. Redovito je izvješćivala javnost u svezi s ratnim zdravstvom, ustrojavala je i održavala informacijski sustav, provodila postupke ocjene vojne sposobnosti te organizirala konačno zbrinjavanje i rehabilitaciju najtežih ranjenika.
Preventivnomedicinska zaštita provodila se stalno i na svim razinama preko odjela za preventivnomedicinsku zaštitu i nabavu. Njezino mjesto i uloga definirani su posebnim pravilnikom Provođene su higijensko-profilaktičke mjere kao sanitarni nadzor nad vodoopskrbom, prehranom, smještajem u vojarnama i na bojišnici, mjere protiv negativnih meteofaktora, mjere osobne, kolektivne te higijene rovova i drugih skloništa, DDD mjere te uklanjanje otpadnih materijala i asanacija bojišnice. Od protuepidemioloških mjera provođen je higijensko-epidemiološki očevid i procjene HE situacije; aktivno traženje zaraznih i na zarazu sumnjivih bolesnika; vođenje epidemiološke ankete; primarna izolacija zaraznoga i na zarazu sumnjivoga bolesnika; prijava zaraznih bolesti; zdravstveni nadzor, zdravstveni odgoj, cijepljenje te PMZ u uvjetima primjene kemijskog oružja. Uvelike zahvaljujući Ivi Curiću i njegovom mobilnom timu (Jozo Jurčević – Đođa, Željko Vidović, Mile Sušac i Nermin Brkan) može se pouzdano kazati da su preventivne i protuepidemiološke mjere vrlo uspješno provođene. Najbolji pokazatelj jest činjenica da tijekom rata, usprkos naglom padu životnoga standarda i izbjegličkoj krizi velikih razmjera, nije došlo do epidemije neke zarazne bolesti. Sporadična pojava trbušnog tifusa pred sam kraj rata u Srednjoj Bosni vrlo je brzo stavljena pod nadzor. Kasnije, na temelju ratnog iskustva, Ivo Curić je objavio nekoliko radova te obranio doktorsku disertaciju iz ove oblasti. Valja naglasiti, u ovom važnom segmentu zdravstvene zaštite imali smo potporu Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo na čelu s našim učiteljem Matom Ljubičićem i njegovim splitskim ogrankom na čelu s Mladenom Smoljanovićem.
Odsjek za nabavu imao je za zadaću nabavu lijekova, sanitetskoga materijala, sanitetskih vozila i svih drugih potrebnih materijala i aparata za rad ratnoga zdravstva. Svoju djelatnost provodio je tijekom cijeloga rata te je bio vrlo jaka karika u lancu ratnoga zdravstva. Skladišta u Mostaru, Grudama, Tomislavgradu i Novom Travniku pravovremeno su osigurala lijekove ratnim bolnicama i postrojbama. Kako je u najvećoj mjeri ratno zdravstvo preuzelo ulogu pružanja zdravstvene skrbi cjelokupnom stanovništvu, i civilne su ljekarne u najvećoj mjeri vršile popunu lijekovima upravo iz ovih skladišta. Donacije su bile glavni izvor lijekova i sanitetskoga materijala. Najvažniji donatori bili su pojedinci i grupe Hrvata iz cijeloga svijeta, njihovi prijatelji stranci te Karitas. Svetište u Međugorju (tj. hodočasnici iz cijeloga svijeta) bilo je najznačajniji pojedinačni donator, za što veliku zahvalnost dugujemo i fra Ivanu Landeki, tadašnjem župniku. Sve ostale međunarodne udruge učinile su jako malo, izuzev na izoliranim prostorima Srednje Bosne gdje je svaka pomoć pa i simbolična dobrodošla. Na ovim prostorima kao svijetli primjer treba izdvojiti “Liječnike bez granica”. Zanimljivo je istaknuti kako Svjetska zdravstvena organizacija za vrijeme rata nije donirala ni jednu vrjedniju pošiljku lijekova. Kao i kod drugih odsjeka, rad Odsjeka za nabavu također je bio razrađen te reguliran posebnim aktom. Tim dokumentom regulirana je pripravnost, načini prikupljanja i uskladištenja lijekova i sanitetskoga materijala kao i njegovo izdavanje, vođenje dokumentacije te prijevoz. Također je definiran i ured za kontakte s donatorima kao i njihove ovlasti i zaduženja. Osobite zasluge za ovaj dio posla u najvećoj mjeri pripadaju Goranu Vujiću, Borisu Vidoviću i Stipi Điviću.
Unutar Odjela za specijalističku medicinu potrebno je istaknuti odsjek za ratne bolnice koji je skrbio za cjelokupno funkcioniranje ratnih bolnica. U svom razvojnom putu ovaj je odsjek sljedbenik službe za zbrinjavanje ranjenika. Na početku rata ova je služba organizirala i opremala ratne bolnice. Kasnije je preko ovoga odsjeka sa zapovjednicima ratnih bolnica koordiniran rad – kirurških ekipa. Također, kad je to bilo potrebno, na ovoj se razini razmatralo i donosilo odluke o premještaju ili pak evakuaciji bolnica. Zbog velike potrebe za kirurškim osobljem, a zbog nedostatka istoga, djelatnici ovoga odsjeka održavali su redovite veze s institucijama .- i pojedincima kako bi pravovremeno osigurali osoblje za ratne bolnice. Na ovoj organizacijskoj jedinici raspravljane su i predlagane različite aktivnosti s ciljem poboljšanja rada ratnih bolnica i ukupne skrbi ranjenih. Između ostaloga tu spadaju odluke vezane za upućivanja pojedinih djelatnika ratnoga zdravstva na stručno usavršavanje, preraspodjela kadra, opremanje ratnih bolnica itd.
Stomatološka služba pod vodstvom Tihomira Mandića imala je važno mjesto u ratnom zdravstvu HVO-a. Redovito su se provodile mjere iz oblasti preventivne stomatolog ije te su pružane hitne stomatološke usluge kao što je vađenje zubi. trepanacije i incizije. Konzervativni radovi i popravci starih protetskih radova djelomično su provođeni zbog nedostatka sredstava, a i zbog drugih prioriteta. U svom radu stomatološka se služba susretala s mnoštvom problema koji su uglavnom materijalne prirode, a donacije koje su bile vrlo značajan izvor lijekova i sanitetskoga materijala rijetko su sadržavale vrjedniju stomatološku opremu.
Budući da smo imali vrlo mali broj psihijatara i psihologa na raspolaganju, preko Odsjeka za psihološku i psihijatrijsku djelatnost nastojali smo ih racionalno angažirati kako bi prije svega bili potpora načelnicima ratnoga zdravstva postrojbi. Oni su također bili uključeni u rad različitih liječničkih komisija. Ovaj je odsjek bio u ulozi savjetodavnoga organa našim djelatnicima na terenu. Koristili su najčešće metodu svjedočanstva s ciljem omogućavanja verbalne ventilacije vojnicima i civilima izloženim ratnim traumama. Cilj ove metode bio je olakšati integraciju proživljenoga traumatskog iskustva, odnosno stvoriti uvjete za simptomatsko olakšanje. Svjedočanstvo kao takvo, osim terapijskoga značenja, imalo je i objektivno pravno-dokumentarističku svrhu. Ocjena zdravstvene sposobnosti vojnika, posebno novaka kao i drugih djelatnika ratnoga zdravstva HVO-a provodila se trajna i jedinstveno na cijelom prostoru. Poslovi vezani za ovu problematiku također su regulirani naputkom pripremljenim od stručnjaka Uprave za zdravstvo. Naputak je predlagao pomoćnik ministra obrane za zdravstvo, a usvajao ministar obrane nakon kolegija Ministarstva te dodatnih konzultacija sa zapovjednikom GS OS HVO-a. Njegovu je provedbu nadzirala Uprava za zdravstvo, a vršila je dopune i korekcije koje su predlagane s terena. Naputkom liječnicima i tijelima zaduženima za ocjenu zdravstvene sposobnosti pripadnika OS HVO-a željelo se postići organiziran sustav za rješavanje tih pitanja. Dani su detaljni naputci za rad te se uvela jedinstvena metodologija liječničkih pregleda na cjelokupnom prostoru BiH na kojemu je HVO imao odgovornost. Ovo je uključivalo i neke bitne elemente sustava novačenja, za što je bilo nužno uključivanje i vanjskih suradnika. Priprema i upućivanje novaka u zdravstvene ustanove u nadležnosti je općinskih ureda obrane, međutim, Uprava za zdravstvo pripremala je tiskanice i dokumente za liječnike, psihologe i drugo osoblje u komisijama. Ocjenu zdravstvene sposobnosti vojnoga obveznika za službu donosili su liječnici specijalisti na temelju općeg medicinskoga liječničkog pregleda, analize laboratorijskih i drugih testiranja i nalaza te podataka iz upitnika i druge prikupljene dokumentacije. Svim ovim ispitivanjima utvrđivalo se stanje i funkcionalna sposobnost organskih sustava i osjetila, utvrđivalo se psihofizičko stanje te evidentirala druga patološka stanja i poremećaji ispitanika. U obvezna ispitivanja koja smo provodili spadaju antropometrijska i laboratorijska ispitivanja kao i ispitivanja vida i sluha, a u obvezne preglede: opći medicinski pregled, opći tjelesni izgled po sustavima te psihološki status.
Bolovanja i poštede također su sastavnica djelokruga rada ratnoga zdravstva. Ova je djelatnost zanimljiva kako sa stajališta organizacije tako i s etičko-medicinskog stajališta. Iako su OSHVO-a bile isključivo dragovoljačke postrojbe, zbog dugotrajnoga sudjelovanja u ratu te zamora, a u prvom redu zbog pobolijevanja i ranjavanja, ova se problematika vremenom morala sustavno rješavati. Naputkom iz kolovoza 1993. godine definirano je zaduženje i ovlasti pojedinih zdravstvenih djelatnika po postrojbama kao i mjesto i uloga općinske i više liječničke komisije te zdravstvenih ustanova kad je u pitanju ova problematika. Navedeni naputak regulirao je nadzor zdravstvenoga stanja kojeg je provodio zdravstveni tehničar (u postrojbi do razine satnije), liječnik u bojni te liječnik u brigadi. Sva stanja i slučajevi izvan njihove nadležnosti također su rješavani na razini općinske i više vojne liječničke komisije. Naputkom je bio reguliran i način upućivanja vojnika S jedne instancije na drugu, čime se izbjegava svaka proizvoljnost. I niže instancije, S kojih je izvršeno upućivanje, redovito su imale izvješće te su mogle pratiti tijek liječenja i oporavka svakoga svog ranjenog i bolesnog vojnika. Stacionamo liječenje provođeno je u ratnim bolnicama, a u civilne su ustanove upućivani samo teži slučajevi koji su trebali dugotrajno liječenje. Teret ovoga posla u najvećoj mjeri podnijeli su liječnici Radoslav Jurilj, Mate Šimundić i Srećko Vidić. Radoslav Jurilj je kasnije obnašao i dužnost zapovjednika Uprave za zdravstvo. Bio je hrabar sanjar, a istodobno duhovit i racionalan čovjek. Ovaj veliki hercegovački liječnik bio je jedan od nosilaca ratnog zdravstva HVO-a. Odjel za nastavu i medicinsku dokumentaciju imao je dva odsjeka, odsjek za nastavu i analitičko-operativne poslove te Odsjek za prikupljanje i arhiviranje podataka. Unutar ovoga odjela tiskalo se mnoštvo propisa, pravilnika, biltena i priručnika, također je objavljeno nekoliko vrlo zapaženih stručnih članaka. Provodila se kontinuirana medicinska edukacija te se organiziralo i nekoliko stručnih skupova i predavanja. Među njima su najznačajniji: skup na temu organizacije medicinske službe HVO-a, održan na samom početku rata u Tomislavgradu i skup povodom tri godine ratnoga zdravstva HVO-a, održan u Mostaru. Na ovom posljednjem iznesena su iskustva i rezultati rada GSS-a (“Od GSS do Uprave za zdravstvo”) i ratnih bolnica.
Odsjek za informiranje i istraživanje od osnutka GSS-a igrao je vrlo zapaženu ulogu kako u uvezivanju i povezivanju medicinske službe na cjelokupnom teritoriju naše odgovornosti tako i u opremanju GSS-a kao krovne institucije. Njezin djelokrug rada bio je veoma širok, od svakodnevnoga rutinskog posla s ciljem što bolje stručne informiranosti djelatnika ratnoga zdravstva, do složenih zadaća u svezi s edukacijom i izobrazbom.
U Odsjeku za prikupljanje i arhiviranje podataka stvarala se baza relevantnih podataka za donošenje procjena i odluka oko vođenja ratnoga zdravstva. Odsjek je bio svojevrsni servis ostalim dijelovima ratnoga zdravstva. Liječnici su bili uključivani i u različite komisije i pregovore, posebno oko razmjena zarobljenih vojnika i tijela poginulih, te su upravo naši podatci korišteni u te svrhe. Zbog velikoga broja nestalih vojnika HVO-a pri ovom odjelu organiziran je ured za nestale i zarobljene osobe o kojima je vođena kompletna baza podataka. Vođenje baze podataka o lijekovima i drugim medicinskim potrepštinama također je bio sastavni dio rada ovoga odjela. Zbog kripto-zaštite te protoka velike količine podataka, kao sredstvo veze izabrana je radiomreža zasnovana na paket-radiju. Zahvaljujući Zvonimiru Čuvalu i Mirku Tadiću, u prvoj fazi, tj. do polovice 1992. godine, u jedinstveni sustav mreže umrežena je cijela Hercegovina, a do kraja godine i preostali dio Bosne. Ova tehnologija dugo vremena bila je jedini, ali i najučinkovitiji način komunikacije među djelatnicima ratnoga zdravstva i ustanovama. Druge vojne i civilne strukture koristile su naš sustav veze u različite svrhe, a napose kao izvor i prijenos informacija za izbjeglo stanovništvo te za stanovništvo u okruženju.
Zaključno, glavni cilj osnivača GSS-a bila je uspostava integralnoga i učinkovitoga sustava zdravstvene zaštite u ratnim okolnostima. Zbog oskudice kadrova i sredstava GSS je na određeni način preuzeo i odigrao ulogu logističke potpore ukupnom sustavu zdravstva – od iznalaženja potrebnih kadrova, sakupljanja lijekova i sanitetskoga materijala do stvaranje uvjeta za rad u ratnom okruženju. Na temelju svega prikazanoga, može se kazati kako je GSS HVO-a svoju misiju vrlo uspješno obavio.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.