Ono te ispunja(va) epskim nespokojem
Ali gdje je ta šuma iz koje te vreba
ubojita sablja Mijatova,
urlik ili zrno
što ti lomi
toke na prsima ?
U kojoj je kovnici nikla zamisao
suprot Turkom,
suprot smrti,
suprot svakoj zlosti ?
Ono ti oči zapljuskuje zelenim spokojem, to polje,
dok ti haraju srcem viteški mejdani.
Konji u propnju ržu rđavim vrimenima
od Tomislava do Mijata,
od Mijata sve do moje kobi
kad me usud nanese zastat pred njim
usrid lipnja usrid bila dana.
A upravo sahranjuju
momka iz sela Kola.
I crnu zemlju Mijatovu
posiplju mu po čelu.
(O prokleta zemljo Germanijo)
I Stipi i Tomislavu u oku se zrcali
Kongora
A Kongoru tuga obavila
Amen.
Vladimir Pavlović