Premda za vrijeme godišnjeg odmora s obitelji živim u Njivicama, već 30-ak godina gotovo svaki dan odvezemo se do obližnje Malinske na prijepodnevno kupanje. Zašto? Jednostavno zato što pri povratku kući svratimo u jedan od trgovačkih centara: Trgovinu Krk, Tommy ili Plodine koji se nalaze uz cestu. U njima je širok asortiman proizvoda, posebice voća i povrća… Dakle, u kasno poslijepodne kupamo se u Njivicama, a, kako rekoh, prije podne u Malinskoj, na jednoj plaži u predjelu nekoć nadaleko poznatog Haludova.
Ondje, od polovice lipnja do polovice rujna, posred plaže, ispod zimzelenog hrasta Crnike iliti Česmine sjedi Đuka. Đuka sjedi na stolici na sklapanje što ju s drugim stvarima dopremi na motoru iz cca km udaljenog Sv. Vida, koji se gotovo spaja s Malinskom. Motor je parkiran s jedne strane oniže živice, a Đuka na stolici s druge strane, okrenut spram mora i kupača. Pored njega ležaljka s umetkom spužve, prekrivena velikim šarenim ručnikom. I kad se Đuka okupa oko 9 sati, izbriše se ručnikom i legne na ležaljku, na kojoj često zaspe kao malo dijete. Znao sam stajati nad njim diveći se tvrdu snu i pomalo žaleći što i ja ne mogu tako duboko zaspati na plaži.
Đuka je osrednje visine, nekoć je sigurno bio snažan, sad kao 75-godišnjak jedar, lijepo zaokružen, kože glatke i lijepe tamne boje iako preferira hladovinu, vjerojatno pocrni dok se kupa u moru u koje duboko prodire sunce. Nekoć je bio plav čovjek, sad mu je kosa više bijela no siva. Oči ni zelene, ni plave, već zelenkastoplave, tirkizne boje mora nalik onoj u obližnjoj vali.
Đuka se rodio iza Banove Jaruge u Janja Lipi gdje započinje Zapadna Slavonija. Reče da je naučio plivati na rijeci Pakri, a kad je proplivao, onda se junačio i natjecao s drugim dječacima tko će bolje izvoditi vragolije u vrtlozima koje je stvarao mlin na Pakri.
Kao odrastao momak preselio se u Zagreb, a igrom sudbine ili stjecajem okolnosti početkom ovog stoljeća preselio se u Sv. Vid na Krku. Radio je 10-ak godina u Rijeci i potom otišao u mirovinu. Kad sam primijetio da nerijetko jede jabuku, pitao sam ga zar jabuka ima prednost pred drugim voćem ljeti? Odgovorio je da su to jabuke s njegove plantaže u Slavoniji, u koju je odlazio po tjedan dana, upravo radi brige o voćnjaku. Usputno sam ga pitao jede li ribe i sve zelenje što uz ribu ide? Otpovrnuo je da jede sve, a kad ne zna što bi jeo, natuče se slanine. Tako se kroz Đuku spontano probio autetnični Slavonac, a meni izmamio širok osmjeh.
Đuku svi pozdravljaju: Dobro jutro, Dobar dan, Doviđenja. Primijetio sam da ga i Talijani pozdravljaju: Buongiorno. Objasnio mi je da su to susjedi od njegove kćeri, koja se udala za Talijana iz Milana. Usput mi reče da se slabo snalazi u vožnji kroz Milano. Nasmijao sam se, pomislivši da i ja koji živim u Zagrebu preko 60 godina ne snalazim se najbolje kad nešto tražim u Sloboštini, Dugavama ili u Posusedu.
Đuku ne samo da pozdravljaju ljudi s plaže, nego mu se i jave da su došli, tek toliko da zna. A on mi pokaže na dvije mlađe žene. “Gle, gospon Ante, ova je bombončić, a ona tamnije kože je čokolada.” One se, naravno, smješkaju, Đuka jednostavno ima takta. Toliko je popularan da ljudi provjeravaju po šlapama je li se kupao u slučaju kad se vidi prazna stolica i ležaljka i Đuke nema. Naime, ako su šlape vlažne, slavodobitno zaključe da se već kupao. To mi je bio povod da ga upitam: “Jeste li Vi šef plaže?” Automatski je odbio takav naziv, govoreći da je on čuvar plaže! Još bolje, velim, taj naziv je još adekvatniji za ovu kratku priču.
I dok Đuka dočekuje i ispraća posljednje laste-kupače, u mojim ušima more i dalje šumi, galebovi klikću…
Ante Šarac
Foto: info-krk.com