Zgriješio sam Čudna je ova corona. Otkad me je zatvorila u kućni pritvor držim se reda kako sam sebe ne bih uplašio, te se brijem ujutro i uvečer, perem zube kao nikada ranije, a o rukama da i ne govorim. … pročitajte više
Već šest tjedana nisam bio kod svoga frizera Ahmeda i njegove Fatime, pa sam zarastao sa svih strana, a od elegantnog prosijedog mladića postao sam rugoba nalik starome četniku u kasnu zimu početkom četrdesetpete, kratko prije nego se je obrijao … pročitajte više
Pametna ptica Naša mala papigica, Pero mu je ime, prava je pričalica. Do danas je međutim znao izgovoriti samo nekoliko kratkih rečenica – „Pero, di si?“, „Pero, Pero!“ ili „Dođi, dođi?“ – koje je naučio od Andreje dok ona je … pročitajte više
Christian Moj najjači, najmarljiviji i najpametniji sin dobio je posao. Od prvoga travnja počinje raditi na sveučilištu u Bielefeldu, gdje će asistirati jednom profesoru i popravljati zadaće studenata matematike iz prvoga semestra. Jučer, nakon ručka, nazvao me netko s meni … pročitajte više
Atina Prije 10 minuta nazvala me neka bijesna učiteljica iz bivše škole moje djece: „Jeste li vi gospodin Vukadn?“ „Jesam, ja sam.“ „U školi niste ostavili vaše aktualne podatke“ – bijesno je zazvučala gospođa. „Stvarno? A zašto trebate moje podatke?“ … pročitajte više
Cvjetnica je danas, a ja sam prespavao jutro i ustao tek u devet sati, pa sam se malo uplašio da ću opet biti prnduša. Polako Blago, opet si malo ubrzao! Cvjetnica se slavi tjedan dana prije Uskrsa, to znamo svi, … pročitajte više
Naše selo puno je priča. Svaka kuća ima svoju povijest, ukućane – nekadašnje i sadašnje –sobe, zidove, vrtlove, brige i radosti. Zapisati ih treba samo, nekada po sjećanju, nekada po pričama drugih. Takav način pripovjedanja ima međutim svojih nedostataka – … pročitajte više
Pokojni Bože Vukadin-Šćeta i njegova žena Cebarka iza sebe su ostavili puno djece – nekoliko muških od kojih je najstariji Ivan prije nekoliko godina i sam umro, i četiri kćeri. Najstariju od njih znam po nadimku Gara, dok mi je … pročitajte više
„Ljudi moji, kako vrijeme prolazi“ – pomislim nekada na nekoliko trenutaka, prije nego se izgubim iz dometa ogledala. Naša firma postoji već skoro četrdeset godina, a ja tamo radim od 1992. U međuvremenu se puno stvari dogodilo, i s firmom, … pročitajte više
Mandino Selo se voli jer tamo žive ljudi. Samo onaj tko nikad nije čuo nasmijanu djecu, i vidio Duvanjsko polje, i Mandinu gradinu, i orla koji kruži nebom u zakrilju Vrana mogao bi mrziti Mandino Selo. Zagreb ne vole ljudi … pročitajte više