Lijepo je naše Mandino Selo. Imamo široko polje, golu Ljubušu i visoki Vran.
Imamo i tri zaseoka : pravoslavne Bilanoviće, muslimanske Dilavere i naš, katolički i hrvatski dio.
Tako je oduvijek, otkad je Mandina Sela.
Tako će i biti, ako Bog da zdravlja , ljudstva i pameti.
Utoliko tužnije je ponekada pročitati da pored dobrih susjeda i komšija, koji pomažu kad zagusti, na ovom svijetu postoje i budale.
Sramota me je ponoviti te izraze.
Onda se sjetih svoje pokojne matere, koju sam krajem osamdesetšeste, nakon teške bolesti, i sam ispratio na onaj svijet.
Kad bi lijekovi počeli djelovati, mama bi došla k sebi, nadajući se ozdravljenju i sjećajući se svega i svačega.
Jedne hladne jesenske noći, otrpilike dva tjedna prije nego će zauvijek zaklopiti oči, ispričala mi je sljedeće:
„Moj Blago, ti si oduvik bio kršan, posebno kad si se rodio.
Im`o si krupnu glavu, pa je porođaj bio težak i jedva sam priživila.
Bila sam nekoliko dana u drugoj sobi, daleko od tebe.
U isto vrime je jedna žena iz Dilavera rodila sina, također kršnoga k’o što si ti bio.
Ta žena je bila krupna, puno jača od mene. Ona je nekoliko dana odranila i tebe i svoga sina.“
Tko je bila dobra gospođa iz Dilavera nisam uspio saznati, jer je mama uskoro umrla.
Koliiko se sjećam moje godište iz toga dijela Mandina Sela su Fikret-Fikro ili Salko.
Nadam se da je ta žena , sada baka, još živa i zdrava. Ako nije neka joj Bog dragi podari vječni mir.
Dok sam čitao ružnu vijest pomislio sam na to da je nekidan možda bio baš njen sprovod ili dženaza .
I zasramio sam se zbog budala.