Uzbudljiv dan
Već tjednima Andreja i ja imamo vremena jedno za drugo i ne možemo se potužiti – ova blesava corona priuštila nam je u jednu ruku neplanski odmor, pa sada satima i večerima sjedimo na našoj terasi, ponekada čujemo susjede dok se vole, jutrom promatramo vjevericu koja nas s vrha vitkoga jablana, prije nego preskoči na drugo stablo, pozdravi svojim repom, čitamo, pišemo i pazimo se, a vrhunac dana je podne, kada nakon moga uredskog posla u kući krenemo u naš lijepi, prazni grad u šetnju.
Ponekada sretnemo nekoga, a ako smo sami pričamo, uživajući u suncu i proljeću.
Stan nam je čist, bez ijedne trunke prašine, podaci o mojim klijentima ažurirani i aktualni kao nikada u zadnjih tridesetak godina, otkada radim kao trgovački putnik, pa sam u jednu ruku ponosan na sebe i ponekada se sam pohvalim:
„Bravo Blago! Andreja, zlato moje, jesam li dobar, ili sam dobar?“
„Ti si najbolji, anđele moj“ – briskajući podove i ne razmišljajući o tome što sam rekao odgovori mi moja draga žena.
No, svaka rutina jednom postane dosadna, pa jedva čekam kad će nas corona pustiti s lanca, da mogu opet raditi, te se radujem svakom pozivu mojih klijenata.
Jučer je u sedam ujutro nazvala nova, mlada prodavačica, koja nije zapamtila kako se poslužuje naš terminal, a kupci nemaju strpljenja, dok je telefonski nemoguće objasniti neke stvari.
Vidjevši da nema druge nazvao sam šefa da mi dadne dopuštenje kako bih mogao raditi – vremena se mijenjaju – i oduševio se čuvši odgovor:
„Idi i pomozi joj, nema ti sada druge, ali pazi strogo na rukavice, masku, razmak, broj klijenata u radnji, dezinfekciju i disanje – sve samo onoliko koliko je neophodno! Molim te budi oprezan, jer ne radi se samo o tebi, nego i o drugima!“
Oh, kako sam bio sretan da konačno smijem raditi!
Andreja mi je spremila cijelu opremu, a čuvši da je prodavačica mlada i lijepa Beograđanka udana u Austriji, htjela mi je čak dati zaštitno i neprobojno odijelo, kojega međutim nismo imali u kući, pa sam obukao samo skijašku jaknu, iako je inače ne nosim ako je vani dvadeset stupnjeva.
Nije mi međutim bilo druge – šef i žena su naredili, a moje je da slušam, te sam ukukuljen i umotan nakon punih mjesec dana sjeo u zaboravljeni auto i krenuo u veliku avanturu, uključivši klimu na maksimalno hlađenje.
Pridržavajući se uputa i naredbi bio sam sretan vidjevši da je i prodavačica umotana, pa smo se jedva čuli, ali zahvaljujući različitosti hrvatskoga i srpskoga jezika perfektno se razumjeli i uspjeli riješiti zavrzlamu, te sam se sretan i zadovoljan, nakon uzbudljivoga prijepodneva, vratio svojoj Andreji, koja je već čekala da krenemo u našu svakodnevnu šetnju.
Usput sam ženi ispričao da je i mlada, lijepa prodavačica bila dobro zaštićena od virusa i da smo se jedva prepoznali, da bih na kraju, sasvim logično, zaključio:
„Mora da je i njoj njen muž, čuvši da dolazi mladi i atraktivni zastupnik, rekao da se za svaki slučaj dobro umota!“
Andreja se blago nasmiješila, slično kao kad je upitam:
„Zlato moje, jesam li dobar, ili sam dobar?“
„Glavno da se nakon mjesec dana grad otvara“ – zaključili smo složno ugledavši nekoliko sretnih ljudi u glavnoj pješačkoj ulici našega, ovoga puta ne baš sasvim praznoga grada.
Za svaki slučaj nabili smo maske na lica i poljubili se potom.
Uvečer smo imali o čemu pričati, pa nismo uopće čuli susjede.
„Možda su oni sinoć pauzirali – nije svatko mlad i zaljubljen kao mi“ – šapnuo sam jutros Andreji, tiho, da nas ne čuje vjeverica koja je skakutala s jednoga jablana na drugi.
Blago Vukadin