Fandango
Većina nas u životu nakupi puno prijatelja, ali tijekom godina zadržimo u najbolju ruku tek nekoliko Prijatelja.
Jedan od mojih Prijatelja diljem je svijeta pod umjetničkim imenom „Fandango“ nepoznati slikar iz Beča.
Dugo godina bili smo kolege na istom poslu i u istoj firmi, da bi Fandango prije osam ili devet ljeta otišao u zasluženu mirovinu, pa sada pričamo uglavnom telefonski, po nekoliko sati i nekoliko puta tjedno (tko kaže da muškarci ne tračaju on laže), a sretnemo se dva-tri puta godišnje.
Fandango je ne samo moj odani prijatelj, nego i korisni savjetnik.
Bezbroj puta bi me, kad bih nošen temperamentom planuo zbog sitnice, ovaj tipični Bečanin češkoga prezimena, vratio u realnost govoreći smireno:
„Polako Vuki! Prvo sjedi da popričamo, a onda ćemo vidjeti što valja učiniti.“
Jasno da je Fandango uvijek u pravu – i na poslu, i kad sam imao zeznuti razvod, ili kad je obitelj u pitanju.
Fandango osobno je sretnik u životu – oženio se davno, a on i njegova mladolika supruga imaju dvoje odrasle djece i nekoliko unuka.
Svi su živi i zdravi, stariji malo odmaraju, a mladi se množe.
Hvala ti Bože!
Do jučer sam mislio da o Fandangu znam skoro sve, da bih se poslijepodne jako iznenadio.
Fandango, još dvojica starih i onemoćalih, već umirovljenih kolega, i ja osnovali smo na Whatsappu grupu naziva „Stari dečki“ putem koje razmjenjujemo novosti i dogovaramo ručkove i večere.
Ja im, kao najmlađi i najaktivniji, redovito pošaljem svoje pričice prevedene na njemački, a oni uzvrate čitanjem i podignutim palcem, dok možda ponekada i pomisle:
„Ah, što je dosadan i naporan ovaj Vuki!“
Jučer je Fandango u našu grupnu komunikaciju ubacio nekoliko apstraktnih slika, koje su me se odmah dojmile.
Pomislio sam najprije da je moj prijatelj otkačio, provalio u bečju galeriju Albertina i ukrao nepoznata djela mladoga Klimta, pa sam ga zabrinuto upitao tko je autor slika.
„Fandango“ – glasio je kratki i nedvosmileni odgovor, našto sam ga u nevjerici nazvao, saznavši da je on godinama slikao, onako, sebi za dušu, i da će opet početi čim dobije šesticu na lotu i mogne si priuštiti atelje.
„U stanu je malo nezgodno, isprljam podove i zamažem si dlake u nosu“ – napomenuo je.
Ako ovaj glupi virus donese još iznenađenja od kojih samo zinem, počet ću se pitati koju tajnu još u sebi nosi moj prijatelj Fandango.
„Tko zna, možda je čak i žensko?“ – pomislih tiho, da me nitko ne čuje, zamišljajući kako bi ružna bila señorita Fandangitta ćelave glave, gusto dlakavih leđa i muškoga glasa u bečkom dijalektu.
Još puno strašnija od corone.
No, to je sasvim druga priča.