Na Badnju večer, prije obiteljskoga objeda, Joskanovića čeljad iz Mandina Sela krenula bi u štale – obitelji pokojnih stričeva Pere i Stipe u jednoj grupi, a Mijini i naši u drugoj – gdje bi se upalile svijeće, potom lomila pokva i po jedan komadić davao ili primicao ovcama, zajedno se molilo za blagoslov obitelji i zdravlje živine, a potom se kruh umakao u vino i njime ugasile svijeće.
Glavna atrakcija bilo je lomljenje kruha, a za njega su bila zadužena djeca – Ljubica i ja bismo, kao dobra i primjerna djeca, prvi prelomili kruh na dva dijela, a nakon nas bi, naizmjenično na scenu stupali, Tomislav, Ankica i Marinko. Stariji, Vinko i Marija, ukoliko bi bili kod kuće, ne bi se jagmili za lomljenje.
Kad je Ivan prerastao najmanje janje onda je on lomio kruh sa svojim pajdašem i stricem Ćokanom.
Poslije obilaska štala počela bi Badnja večer, unošenje i rasprostiranje slame po kućama, paljenje badnjaka, molitva, zajednička pjesma „U sve vrime godišća“ i svečana večera.
Moj brat Marinko je te večeri u štalu došao u školskom mantilu, a pored njega, s desne strane nalazi se Mijina Ankica koja čuva svijeće, naša mater Šoljuša drži bokal vina, a njen Ćokan predvodi molitvu.
Pokvu u rukama drži strina Kovačuša, kojoj je to bio najtužniji Božić u životu, jer je te godine njen Mijo nastradao u prometnoj nesreći u Münchenu, gdje su mu baš tih dana uspjeli spasiti život i zašarafiti polomljene kosti.
Zahvaljujući dobrim vijestima iz njemačke bolnice sve je ipak bilo lijepo.
Čak i Marinko.
Blago Vukadin