Na ovoj fotografiji, nastaloj jednog ljetnog poslijepodneva ispod Joskanovića murve – na osnovu misne odjeće rekao bih da je tog dana bio naš župni dan, blagdan Srca Isusova – nalaze se naša pokojna strina Ruža-Ruška, žena Micina, i njen djever, naš otac, pok. Stojan-Ćokan s neizbježnom cigaretom među prstima.
U to doba mi se tata činio starim, a bio je mlađi nego ja sada, pa tako sve postaje relativno, odnosno skoro sve, osim ljubavi koju su ove drage osobe nosile u sebi dijeleći je nesebično svojim obiteljima i rodbini.
Ćokana je krasio osmijeh popraćen šalom na svoj i tuđi račun, optimizam unatoč čestim životnim neprilikama i talent za priču i zabavu, dok je Ruška bila prava duvanjska „stopanjica“, majka i supruga, a nama, drugoj Joskanovića djeci, strina iz grada koja je pravila ukusne harmašice.
Ako se pravilno sjećam ovoga ovjekovječenoga dana Rušku je njen Mice dovezao u „stojadinu“, vjerojatno ne prebacujući dalje od druge brzine od grada do Kongore i potom do Mandina Sela, dok su u prtljažniku donijeli dvije vrećice pune hlača i majica za mene koje su njihovom Milanu bile okračale.
Blago Vukadin