Što bi bio naš život bez djece?
Komu bismo se veselili,
s kim se smijali
i za koga bi se Bogu molili?
Zato je dobro da imamo klince i klinceze, prinčeve i princeze, buce i mršavce, galamdžije i šutljivce, jedinice i petice. I da imamo oči u koje pogledamo kad navale teškoće i nevolje, te se pred nevinim pogledom namah smirimo i zahvalimo Bogu da smo živi i da nam je ostavio nadu, našu djecu.
1992. godine bilo je prilično beznadežno – rat se rasplamsao, mnoge kuće su gorjele, mnoga djeca su plakala. Na naše, koliko-toliko sigurno Duvanjsko polje, stiglo je te godine puno jadnih ljudi koji su iza sebe ostavili svoju prošlost i planove, u hladnim bosanskim klisurama, gledajući samo kako da spase goli život. I svoju djecu.
Tako se je na proslavi sedmoga rođendana Brankinog i Mirijanovog sina Marija, pored nasmijane mandoseljske djece, našla i mala Ružica, izbjeglica iz Jajca, mršava curica pored Mirine i Bajićeve Slave u gornjem redu.
Branka je napravila veliku tortu, Marija i Mario sazvali su svoje prijatelje i bučno slavlje je započelo. Trajalo je veselje, tako je zapisano u Marijovim sjećanjima, do kasno popodne, sve dok i zadnja kapljica razmućenoga soka nije popijena, a najmanja mrvica bezbrojnih štapića progutana.
Uvečer su matere pokupile svoju djecu iz Šimunove kuće, poslale ih u krevet prije vijesti, da im strah ne pokvari dan, i izmolile puno očenaša da rat prestane, da mandoseljski branitelji ostanu živi i da sva djeca budu vesela i nasmijana.
Gornji red: Tomislav Šarac (Andrijin), Slavica Majić-Marić, Ružica (izbjeglica iz Jajca), Ivana Knežević (Tošina), Mario Seser, Kristina Madunić (Joze Jakičina), Marija Perić (Pere Mirkina); Donji red: Marija Seser, Danijela Perković (Andrije Jakičina), pokojni Slavko Majić, Mijo Križanac, Ivica Šarac (Pere Mirkina).
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Marija Seser