Slavko Džankućiš i Mijo Joskanović zvali su se kumovima. I s puno razloga. Slavko se kumio s Joskanovićima više puta. Pouzdano znam kako je Slavko bio kum Miji na krštenju ili krizmi. Sigurno je Mijo krizmani kum Slavkovu sinu Branku. Mirko – Mice Joskanović upisan je kao krizmani kum Slavkovu sinu Anti. Iz razloga da je Mice na dan krizme bio ‘na poslu’ (izvan duvanjskoga kraja), to je Anti bio zamjenski kum Petar Vukadin – Kalčo. Kada bi se prelistale matične knjige krštenih i krizmanih župe Kongora siguran sam kako bi se otkrilo još koje kumstvo između Džankušića i Joskanovića (dvije grane istoga roda Vukadfina).
Dok su bili živi Slavko, Kalčo i Mijo to kumstvo osobito se i u svakoj prilici poštovalo. Dobro pamtim česte obostrane posjete uz naglašem izraz poštovanja jednih spram drugih. Sačuvao sam taj, hvale vrijedan ljudski i kršćanski, odnos dviju obitelji Joskanovića i Džankušića. Osjećam kako se on zadržao i danas, ali sa nešto smanjenim i manje vidljivim činima. Snaga onog ljudskog, kršćanskog i kumovskog ostala je. Mi mlađi dužni smo to cijeniti i poštivati.
Fotografija je, kao što napisa Blago nastala za vrijeme Slavkova Božićnog posjeta Mijinoj kući. Na slici se vidi Božični ugođaj. Na hladnjaku u kutu je malo Božićno drvce-ukrašeno po ‘njemački’. Na slici je, s lijeve strane Mijina žena Kovačuša, koja nastoji jezikom očistiti zaostale mrvice ukusnog jela. Vesela i nasmijana kao i uvijek. U sredini je Slavko. On je vidljivo ostario čovjek, iz kojeg život polako curi. Lice je mršavo i upalo. Na glavi je kapa od koje se Slavko nikada nije odvajao, osim za vrijeme spavanja! Slavko je odjeven u duhu svoga vremena: ima bijelu košulju, zakopčanu do vrata. Na košulji je džemper preko kojeg je sako – kaput. Meni sve to djeluje kao da je odijelo iz Njemačke. Slavko je 1964. do 1966. radio u Linzu (Austrija). Moguće je sačuvao koji komad odjeće za svečane prilike, o čemu osobito svjedoči sako i džemper. Moguće da je kum Mijo svome kumu donio sve to iz Njemačke, u kojoj je Mijo radio u to vrijeme. Do Slavka je Mijo. U punoj životnoj snazi. Odjeven je ‘ležerno- domaćinski’: bijela košulja i bijeli džemper. Mijo se smiješi što je znak njegova lica i njegova karaktera. Ja ga pamtim kao vedra, nasmijana i čovjeka dobra i velika srca. Takvog ga pamtim iz čestih susreta u našoj ili njegovoj kući. Mijo pred kamerom svjedoči o radosti Slavkova dolaska u njegovu luću. Slavkov posjet očito se dogodio poslije podne kada su se djeca Mijina rastrčala po susjedstvu ili negdje po kući pripremajući se sutra za školu. (U to vrijeme Božićni blagdani nisu bili državni praznik, niti praznik za školsku djecu.).
Kada je fotografija nastala meni je teško točno odrediti. Sudeći po licima na slici moglo je to biti u drugoj polovici 80-tih godina. (Slavkovo lice svjedoči o visokim godinama). Čini mi se da je to bilo još u Mijinoj staroj kući. Moguće je da Mijina djeca, ili Mijina supruga Kovačuša znaju više o vremenu nastanka fotografije. Volio bih znati te podatke.
Tekst: Ante Vukadin Ćipa
Foto: Ivan Vukadin