Ona svaki dan moli: “Neka bude kako Bog hoće!”
U predgrađu Beča, starica je ležala više godina u bolesničkom krevetu. Teška reuma iskrivila joj sve udove. Jednom zgodom posjeti je svećenik, koji je bio poznat po svojoj ljubavi prema bolesnicima. Rekao joj je: “Draga majko, vas mora dragi Bog puno voljeti kad vam je poslao tolike muke!”
Starica se nasmiješi i reče: “Najljepša hvala na utješnim riječima. Mnogo patim, imam dosta križeva, ali i mnogo veselja!” – “Jeste li već molili Boga da vam olakša boli?”
Ona odgovori: “Neka bude kako Bog hoće! Već je 17 godina otkako me bolest ne pušta. Zato govorim: neka bude tako kako Bog hoće. Kad on stavi na čovjeka križ, daje mu milost da može pod tim križem ustrajati. Ja sam mila i draga bolesti, a i bolest je meni mila i draga i tako sve ide lijepo naprijed. Bog hoće da mi dade čistilište već ovdje na zemlji. Bolje ovdje nego u vječnosti!”
Kad je svećenik to čuo, primijeti: “Draga majko, morate mnogo Bogu zahvaljivati za toliku odanost u njegovu svetu volju!” “To činim svaki dan. Neprestano molim: Dragi oče nebeski, ja sam tvoje dijete, a ti moj Otac. Ova molitva mi je dosta i ništa mi više nije potrebno da budem sretna. Da me Bog Ijubi, to znam već po tome što mi šalje toliko boli koje zadovoljno nosim.”
“A što još molite? – upita svećenik. “Ne molim mnogo. Mislim da je moja bolest, kad je Bogu darujem, također molitva. Zato se neprestano u duhu sakrivam u rane dobrog Spasitelja i uvijek mi se čini da je to za mene najbolje. A kad bolest navali s posebnom žestinom, kažem: tko sam ja, o tko si ti? Ja grješnica, a Ti moja Raspeta Ljubav. Ja ljubim Tebe, ti ljubiš mene. Zato mi se ne može ništa dogoditi što ne bi bilo na korist mojoj duši!”
To je primjer potpunoga predanja u volju Božju. Zato je u srcu mir i zadovoljstvo unatoč tolikoj boli i patnji.
Tekst: fra Petar Ljubičić