Prije punih mjesec dana bio je Božić, naši Mandoseljani slavili su taj veliki kršćanski blagdan sa svojim obiteljima, a da zajednica bude još veća i veselija pobrinuli su se muškarci iz svake kuće koji su se u većim ili manjim grupama zaputili na vrata svojim susjedima, rodbini i prijateljima, poželjeti svima puno blagoslova.
Taj lijepi običaj Mandoseljani su naslijedili od svojih roditelja i djedova, koji su, u neka druga vremena i u malo skromnijem izdanju, za vrijeme božićnih blagdana isto tako išli u druge seoske kuće.
Tako je i početkom osamdesetih godina – sudeći po veličini borića i lamperiji u Mijinoj kući – u Joskanoviće banuo uvijek veseli Slavko Džankušića, odjeven u tradicionalni kaput i ukrašen kapom od koje se tijekom dana, poput svih Mandoseljana njegove generacije, nije odvajao.
Mijo je moleći Očenaš upalio svijeće, Kovačuša je servirala kruh ispod sača i kupus sa sušenim mesom (tako mi miriše izdaleka), Slavko je sjeo na kauč između njih i vjerujem da je prizalogajio, jer takvom jelu ja sigurno ne bih mogao odoljeti.
Slavko i Mijo već su nekoliko godina na onome svijetu, na kojem je uvijek Božić, a njihova djeca i unučad preuzeli su lijepi mandoseljski božićni običaj uzajamnog posjećivanja i čestitanja.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Vukadin Mijin