Moja Tanja bila je učiteljica, ne samo djeci koju je obožavala, nego i meni kad bi mi popravljala priče i pjesmice napominjući:
„Ovo ti je nelogično, ovdje si pretjerao, ovo izbriši, tu se ponavljaš….“
Zahvaljujući Tanjinoj pedantnosti nakon puno godina piskaranja usudio sam se objaviti svoja pametovanja i razmišljanja, pa sada, kad nje više nema kraj mene, Tanjinim očima čitam retke, ponavljajući:
„Ovo je nelogično, ovdje sam pretjerao, ovo ću izbrisati, tu se ponavljam….“
No, nije Tanja samo čitala. I pisati je znala, samo joj je nedostajalo malo mandoseljskog samopouzdanja na kojem smo zajednički radili i vjerojatno bi nastavila da nas bolest i smrt nisu prekinuli na zajedničkom putu.
Takav je život, no nekada je cviijeće koje nakratko procvate najljepše, pa sam tako prekjučer skupio dijelove Tanjine priče „Iz dnevnika seoske učiteljice“ koju je naša prijateljica Ljuba Đikić prije četiri godine objavila na portalu Tomislavnews.
Tom prilikom Ljuba je napisala uvodni tekst koji glasi:
„Prof. Tatjana Vukadin je duvanjska (mandoseljska) nevista, živi i radi u Zagrebu, a voli duvanjski kraj i često dolazi u Mandino Selo, u Tomislavgrad. Ili se rodio ili te doveli na Duvanjsko polje, trebaš znati lijepo pisati, a Tatjana je, ovim dnevnikom, položila ispit!“
Ovo je, dakle, Tanjina priča o ratnim danima koje je provela u Cigleni kod Bjelovara – kad su mnogi napuštali taj kraj prema Zagrebu, ona je krenula u obrnutom smjeru i posvetila se djeci i svome poslu.
Takva je bila i kad je devedesetčetvrte, u vrijeme četničke opsade, letjela za talijanski radio u Sarajevo pomažući pritom ljudima da se dokopaju slobode i sigurnosti. Nažalost, priču o letu, o strahu i hrabrosti nije uspjela napisati, pa ću ja jednom, u trećem licu, sve što mi je ispričala oživjeti, znajući da me iz prikrajka gleda i čuva i napominjući samo srcu čujno:
„Ovo ti je nelogično, ovdje si pretjerao, ovo izbriši, tu se ponavljaš….“
Prvi dio:
Znate li onaj osjećaj kada nešto u životu silno želite, pa vam se to na kraju i ostvari? Ja sam, recimo, oduvijek željela biti učiteljica.
Seoska učiteljica.
Planirala sam povesti i svoju baku jer netko ipak mora kuhati, brinuti o vrtu, životinjama. A ona, djevojka sa sela. nije imala ništa protiv. I sve bi možda ostalo na maštarijama da se nisam izlanula svojim bliskim prijateljicama, koje su u priču ubacile još i seoskog veterinara, vlasnika lokalne birtije i vesele seljake koji mi svakoga dana donose nekakvo milošće: sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira.
I onda je došlo ljeto 1991. godine. Ostalo mi je još nekoliko ispita. Jednog kolovoskog jutra na vrata su mi pozvonile Marijana i Ranka, veselo mašući nekakvim isječkom iz “Večernjaka” i vičući toliko glasno da sve gladne uši iz susjedstva čuju:
“Našle smo ti posao!”.
“Kakav posao?”, upitala sam.
Marijana mrtva ozbiljna odgovori:
“Pa na selu. Stalno pričaš da bi htjela biti seoska učiteljica. U Cigleni traže profesora geografije i povijesti, a može i apsolvent!”.
Naravno, ni ona, ni Ranka, a što je najgore niti ja, skoro pa izučeni geograf, nismo imale pojma gdje je ta Ciglena! Pola je dana prošlo u zezanciji i gatanju iz šalice kave, a Ciglenu nitko više nije spominjao. Bar sam tako mislila…..
Do jednoga jutra polovicom kolovoza kada mi je baka pokucala na vrata rekavši:
“Tanja, doš‘o je neki telegram za tebe”.
Rastrgla sam panično kuvertu i imala što vidjeti!
“Poštovana, primili smo Vašu molbu za posao, javite nam što prije prihvaćate li ga ili ne?“
Ime škole, adresa, telefon, direktor, sve kako treba. Kako tada još nismo imali telefon nije bilo druge nego spremiti se, sjesti na tramvaj i otići do pošte. Telefon je kratko zazvonio i javio se ugodan muški glas:
“Škola, izvolite!”.
Predstavila sam se zbunjeno, a on sav sretan reče:
“Znate, Vi ste jedina koja se javila na naš oglas. Ali, niste poslali ništa osim molbe“.
“Molbe, kakve molbe?” – izustih zabezeknuto.
“Pa molbe za posao u Cigleni. Znate, niste nam poslali dokumente, pa ako biste ih mogli donijeti, sjednica je prekosutra.“
I tu mi sine lampica!!! Moje najdraže prijateljice poslale su molbu bez moga znanja i dobro mi ga smjestile! Budući da sam dugo mučala, glas s druge strane me upita:
“Hoćete li stvarno doći raditi? Znate li uopće gdje je Ciglena?”.
“Ne, nikada u životu nisam čula za Ciglenu” – bubnuh.
“A jeste li možda čuli za Bjelovar? Vi ste ipak geograf!” – sad se već onaj s druge strane telefonske žice počeo dobrano zabavljati na moj račun.
“Pa naravno da jesam” – odgovorih posramljeno – “Znate, jednom sam prolazila kroz Bjelovar. I uopće nisam napisala molbu za posao, nego su to učinile moje prijateljice iz zezancije”.
Na to smo oboje prasnuli u smijeh. Čovjek me upita još jednom:
“I… ? Hoćete li doći?”.
Nakon par sekundi razmišljanja iz mene je izletjelo:
“Hoću, vidimo se u petak, samo mi recite kako naći školu!”.
I našla sam je, psujući usput sve po spisku, jer su mi se štikle zabadale u svaku bjelovarsku rupčagu. Našla sam je lako jer sam baš takvu zgradu, od crvenih opeka i s velikim dvorištem, vidjela u svojim snovima.
A malu seosku školu u Cigleni, skrivenu među kukuruzima, s velikim trijemom i bunarom i dalje često sanjam. I o njoj, i o danima provedenim sa seoskom djecom, od kojih su neki, možda, već djedovi i bake (jer ne nastavljaju školovanje i rano se žene) s veseljem pričam onima koje to zanima. Možda ću i vama…u nastavku dnevnika!
Ne nosim cipele s visokom petom, ali za prvi radni dan trebalo se urediti. Direktor je bio simpatičan tip, zaljubljenik u kazalište.
Kako sam tijekom studija pet godina radila u kazalištu kao biljeterka sanjereći o kazališnoj režiji, imali smo puno zajedničkih tema. Srećom, nisam bila jedina nova u kolektivu, ali se većina ipak znatiželjno zagledala u mene, ne vjerujući da sam odlučila iz mirnog Zagreba preseliti u tada već ratom zahvaćeno područje.
Ono što će se narednih dana i tjedana događati nije bila predstava izrežirana u mojoj mašti već nimalo optimistična slika stvarnosti koja nas je sve zatekla.
Nikoga nisam poznavala u malom simpatičnom gradu, a trebalo je pod hitno naći stan. Srećom, uskočila je kolegica Ljiljana koja je živjela sama u velikoj kući i bila u potrazi za nekim tko će joj popuniti kućni budžet.
Odmah mi se svidjela jer je bila drugačija od ostalih, glazbenica, osoba bačena u krivo vrijeme na krivo mjesto – neshvaćena osobnost u maloj provincijskoj sredini. Stan sam uzela na neviđeno, prihvatila cijenu od 150 maraka i dogovorila useljenje za sljedeću nedjelju. Razumna bi osoba zbrojila dva i dva, rat pred vratima, cijela plaća za stanarinu- ali ne i ja! Obećanje je obećanje, a ja svoje ne kršim!
I tako je počela moja prva selidba, s gomilom knjiga, nešto malo odjeće, džezvom za kavu i nekoliko posuda za kuhanje. Tetak i teta (bilo bi logično da su to učinili moji roditelji, ali oni su tema za neku drugu priču) utrpali su stvari u gepek stare Ascone i nešto prije podneva smo krenuli.
Iza Vrbovca su nas dočekale prve barikade. Naoružani seljaci su nas izveli iz auta, pažljivo ispregledali sadržaj svih kutija, čudom se čudeći što će jedna mlada cura iz Zagreba u kraju gdje se već naveliko puca. Prošli smo još nekoliko barikada i konačno stigli na odredište i unijeli smo stvari u stan koji mi se odmah svidio.
Bio je lijep, prostran i svijetao. Nakon nekih pola sata moji su sjeli u auto kako bi još za dana stigli u Zagreb, a ja sam ostala sama u nepoznatom gradu, s nepoznatim ljudima i željom da promijenim nešto u svom životu.
Kao što već rekoh, Ljiljana je bila čudna biljka – silno se trudila biti odbojna i hladna, a zapravo je bila brižna i spremna pomoći kad zatreba.
Prema meni se odnosila majčinski. Dočekivala bi me s gotovim ručkom i svježe pečenim kolačima, učila me kuhati i priredila mi iznenađenje kojem se nisam nadala ni u snu.
Šesnaestoga listopada, točno u ponoć, pokucala je na moja vrata i uletjela s tortom na kojoj je pisalo:
“Sretan 25. rođendan!”.
U nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima, sitnice postaju najvažnije stvari na svijetu.
Živjela je u donjem dijelu kuće sa svojim crnim, žgoljavim psom čijeg se imena više ne sjećam. Bila je u srednjim tridesetima, kratke crne kose, strogih crta lica, koščata, muškobanjasta. Bavila se kuglanjem i bila jedna od ponajboljih u bivšoj državi. Govorila je sporo, oštro, autoritativno. Držala je ljude na distanci. Kada bi baš morala komunicirati s njima, činila je to kroz neugodne rasprave i komentare.
Njezina majka stanovala je u susjednoj kući. Ponekad bi me pozvala na kavu i usput natuknula ponešto o svojoj kćeri. Saznala sam da je bila udana, da je izgubila dijete i da ima ozbiljnih problema sa živcima. Pomalo sam se plašila njezinih suludih pogleda i čudnih strahova. Jednom smo otišle do obližnje pekare. Putem sam primijetila da je naopako obukla majicu. Nisam ništa govorila.
Ali, prodavačica jest:
“Gospođo, čini mi se da ste se naopako obukli” – ljubazno ju je upozorila, na što joj je moja stanodavka, prostrijelivši me pogledom, drsko odgovorila:
“Jesam, namjerno. Samo da vidim hoće li me itko na to upozoriti.”
Zajedno smo prošle i najteže trenutke, one ratne. Nikada se nismo previše zbližile. Njezina bolest uzimala je maha. Nisam joj mogla pomoći. Nisam više željela ostati u tom stanu. Nakon dva mjeseca zajedničkog života odvažila sam se kupiti “Bjelovarski glasnik”.
Bez problema sam pronašla novi stan. Nisam znala kako joj reći. Kada sam to konačno učinila, mirno je kazala:
:”Znala sam da ćeš otići. Prevest ću ti stvari do novoga stana.”
Nedugo nakon toga prestala je dolaziti na posao, dala otkaz, izolirala se od ono malo bliskih ljudi i zatvorila u svoj svijet.
Njezin osmi razred u Cigleni dobio je novu razrednicu – mene.
Nakon smirivanja rata jednom smo se srele u gradu. Pozvala me na kavu i ispričala kako više nije mogla ostati u sredini u kojoj je nitko ne razumije. Našla je novi posao, činila se zadovoljnom.
Blago Vukadin