Ni danas ne znam zašto je plakala Maria Felice, Marija Sretna, onog sunčanog jutra u prekrasnom toskanskom vrtu u okolici Firence.
Možda je žalila rosu što je blistala i nestajala na suncu.(Lako je zaplakati za nečim što je lijepo a nestaje. I još na suncu. Da teže ne može biti.)
Možda je rastužena spoznajom da su nam i oči i srce i duša ograničeni da bi pohranili svu dirljivu ljepotu ovoga dana nekmoli svijeta.
Beskrajna je ljepota kojom je Božja ljubav obdarila svijet-od rose do zvijezda a tek ljubav,plima koja se u nama događa. Što s njom?Malen je svemir da je skrasi.I mora pucati srce i Marija mora ridati
Roni Marija suze a srpanjsko sunce ne sustaje.
(Očito je da geografija tla i duše nisu iste.)
Sutra će svatko od nas na svoju stranu(svijeta).
Za svojim oblacima crnim
Za svojom zvijezdom sjajnom
Za svojim kristalima sreće
I Marija mora ridati.
Hoće li se ikad sresti pogledi koji se zemlji obaraju da se ne bi sreli?
Hoće li drhtaji, razorniji od potresa, ostati u nama ili će srce puknuti kao porculan?
Kao svaka gorka čaša?
Tko može odgovoriti na ova pitanja?
Ja ne. Kao što ni do danas sa sigurnošću ne znam zašto je plakala Maria Felice,
Marija Sretna, onog predivnog srpanjskog dana u prekrasnom toskanskom vrtu u okolici Firence.
Izvor: Mijo Tokić: Moj kam, 2016.