Zahvalan sam Ivici Šarac što mi je poslao ovu fotografiju. Fotografija je svjedok prostora, vremena u kojem je nastala, te što je još važnije fotografija svjedoči svojim sadržajem mnoge važne i manje važne, (odavna ) zaboravljene ljude i događaje. Fotografija pamti ono što mi ne možemo. Istina je kako se ja nalazim u životnoj fazi kada se sakupljaju kamenčići života koji su rasuti diljem prostora i pogubljeni u vremenu.
Likovi koji se nalaze na ovoj fotografiji vraćaju me u vrijeme 1969. – u moje zadarske studijske godine. Pomno sam se zagledao u svako lice i nastojao ga prepoznati – oživjeti. S određenim likom nastojao sam povezati ime, prezime i barem neku životnu zgodu koja nas povezuje. Siguran sam kako je svaki od likova na slici bio u krugu mojih znanaca, a neki i od bliskih prijatelja. S nekima na slici uspio sam sačuvati prijateljstvo do danas. Od nastanka ove sličice do danas proteklo je dugih 46 godina. Malo ili puno- kako se uzme i kako komu.
Nekim svojim prijateljima sa ove fotografije poslao sam ovu sličicu i zamolio ih neka pomognu u oživljavanju i prepoznavanju likova. Uz sav trud nisu mi puno pomogli. I kod njih je proradila ‘krečana’.
Oduvijek su Duvnjaci – koji su željeli školovati se na višim i visokim školama morali odlaziti u velike gradove izvan svog duvanjskog kraja. Odredišta duvanjskih/ mandoseljskih studenata u pravilu su bila: Zagreb, Osijek, manje Sarajevo ili Split i Rijeka. Na Zadarsko sveučilište (najstarije sveučilište na tlu Hrvatske) krenulo se tek od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća. Zadarsko sveučilište tada i nije bilo slavno i poznato kao što je to danas. Prvi Duvnjak koji se školovao na sveučilistu u Zadru je Ivan – Iće Pašalić. Iće je s Kola, i 1969. kada sam ja upisao studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, radio kao tajnik Pedagoške akademije u Zadru. Sjećam se živo koliko nam je Iće pomagao prvih mjeseci našega života na fakultetu i gradu. Svaki onaj koji je studirao u velikom gradu i dalekom svijetu iskusio je te poteškoće brucoša snalaženja na studiju i u gradu. Iće nam je pomagao u smještaju u mali studentski dom (tada je iamo pedesetak kreveta!). Iće man je pomagao i u pronalaženju smještaja kod privatnika. Mislim kako je pomagao i drugima iz našega kraja i cijele Hercegovine.
Tada je veći broj mladića i djevojaka željnih znanja i časnih titula i zvanja pohrlio u Zadar. Mislim kako nas je te godine upisalo najmanje 40-etak iz našega kraja (20-etak) i Hercegovine na neki studij na Filofofskom fakultetu ili Pedagoškoj akademiji. Drugh studija tada u Zadru nije bilo.
Mi studenti Duvnjaci i Hercegovci u Zadar smo donijeli svoje navike i običaje. Bili smo vjerni crkvi i svom hrvatskom narodu. Kao takvi brzo smo bili povezani s tamošnjom crkvom. Gotovo smo svi polazili studentski vjeronauk, koji se tada održavao u crkvi sv. Šime. Dobar dio nas bio je uključen u crkveni pjevački zbor kojeg je vodio fra. Stjepan Bakrač- Pupić. Taj fratar izvanredno je studirao povijest i njemački jezik na Filozofskom fakultetu i bio nam je , kao kolega, veza sa mnogim fratrima i popovima u Zadru. Nas desetak studenata Pupić je smjestio u svoj Samostan sv. Frane na stan i hranu. U toj skupini bio sam i ja. U tom samostanu ja sam živio kao student – vanjski (tako su nas zvali) 3 godine. Bože moj, koliko sam duhovne hrane i ljepote doživio tu. Hvala tim dobrim ljudima koji su nam pomagali u našem odrastanju i našem odgoju, pa i obrazovanju. Imali smo vrhunske uvjete za život i rad.
Kada smo se malo snašli, preko vjeronaučne skupine uključeni smo bili u proslavu obilježavanja 900-te obljetnice Darovnice – MARE NOSTRUM CROATICUM – (Naše hrvatsko more ) hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Sjećam se kako smo u večernjim satima u prostorima zadarske nadbiskupije (biskup je bio Marijan Oblak) uvježbavali jedan scenario kojeg je, za tu prigodu, napisao i vodio prof. dr. Eduard Peričić. (Edo, kako smo ga zvali bio je mladi svećenik zadužen za duhovnu skrb o nama studentima. Bio je hrom, ali veoma suvremen i obljbljen među mladima. Danas bih ga po radu usporedio sa o. Ostojićem koji radi sa zagrebačkim studentima. Prije par godina sreo sam Edu u invalidskim kolicima na zadarskoj Kalalargi. Mnogo čega iz toga vremena smo se sjetili i prijateljski popričali).
Sjećam se kako je ta skupina mladih studenata djevojaka i maldića odjevenih u srednjovjekovne odore nastupila više puta te jeseni 1969. Moguće je da je ta skupina –u civilu- sudjelovala i u Ninu na svečanosti povodom 900. obljetnice Krešimirove darovnice samostanu sv. Krševana u Zadru. Tom prigodom nastala je i ova fotografija. Treba prizvati u pamćenje kako su tada vladala komunistička – vučja vremena. U državi se osjećala veklika napetost, pa i zabrinutost. Osjećao se dah i miris Hrvatskog proljeća. Skoro svi mi smo na različite načine bili uključerni u tu revoluciju koja se svakim danom širila i rasla, kako bi buknula svom snagom 1971. Možete zamisliti kako su gledali na nas – studente koji smo povezani sa crkvom i sudjelujemo u crkvenim misama priredbama!
Najveći broj studenata podrijetlom iz Hercegovine do kraja svoga studija ostao je čvrsto povezan uz zadarske popove i franjevce. Ta prva veća skupina studenata iz naših krajeva svake slijede godine brojčano je rasla i slijedila stope nas starijih.
Pođimo redom:
Mjesto nastanka fotografije je grad NIN – staro rimsko naselje koje u vrijeme dolaska Hrvata postaje i mjesto krunjenja, pa i povremenog življenja hrvatskih knezova i kraljeva. U Ninu se nalaze i Krstionica kneza Višeslava (kraj 8.st/početak 9.st.). U Ninu je i najmanja katedrala na svijetu –CRKVA SVETOGA KRIŽA. Ninska katedrala – crkva sv. KRIŽA sagrađena je u 9. st. U vrijeme našega ‘slikanja’ na crkvici su izvođeni arheološki zaštitni i konzervatorski radovi. Vide se skele i novo-obijeljeni zidovi crkve.
Tu je stolovao hrvatski – ninski biskup Grgur. Taj znameniti hrvatski biskup živio je u vrijeme kralja Tomislava i borio se za narodni jezik u bogoslužju. Radi čega je biskup Grgur kažnjen i protjeran iz svoje biskupije.
- b) -Povod našega dolaska u Nin je proslava 900-te obljetnice Darovnice hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. vladao je od 1058. do 1074. godine. jedan od najslavnijih hrvatskih kraljeva, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države.
Krešimir je dalmatinske gradove i otoke povezao sa hrvatskom državom u jednu cjelinu. Otada “regnum Dalmatiae et Chroatiae” (Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske) nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstvenu političko-upravnu teritoriju.
Kralj Krešimir je 1066. godine izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila ČIKA njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.
Krešimir je u Ninu 1069. izdao darovnicu – povelju (kraljevska isprava) u povijesti poznatoj pod imenom MARE NOSTRUM CROATICUM – (Naše hrvatsko more ) kojom je otok Maun darovao samostanu sv. Krševana u Zadru. U toj povelji istaknuto je kako je otok Maun “naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom (hrvatskom) moru” (“nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni”), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.
Otada “regnum Dalmatiae et Chroatiae” (Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske) nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstvenu političko-upravnu teritoriju.
Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je kralj Dmitar Zvonimir.
Godine 1969. obilježavala se 900. obljetnice toga značajnog događaja u hrvatskoj povijesti. Te godine osnovana je i udruga MARE NOSTRUM CROATICUM – (naše hrvatsko more) koja djeluje i danas.
Na tom povijesnom mjestu, u vrijeme obilježavanja značajnih povijesnih događaja nastala je ova fotografija.
Čitajmo fotografiju kao knjigu (što ona i je!) odozgor prema dolje:
- Drugi s desne (naše) strane je JOZO GRGIĆ- SIMIĆ, iz Seonice. Jozo je završio studij povijesti i pedagogije. Do Domovinskog rata radio je na gimnaziji u Sinju, gdje i danas živi. Početkom Domovinskog rata djelatno se uključuje u Oružane snage RH. Do umirovljenja radi u HRM u Splitu. Danas Jozo s obitelji živi u Sinju, ali povremeno boravi u svojoj Seonici, te u Zadru, rodnom mjestu svoje supruge Lorete. Jozo je strastveni lovac.
- U istom redu drugi s lijeve strane je SVETOZAR- SVETO PRLIĆ. Sveto, kako smo ga zvali, je iz Gruda ili nekog drugog hercegovačkog sela. Čini mi se kako je nekako rano napustio studij i nestao iz Zadra. O njemu danas ne znam ništa
- U drugom redu sa desne strane (momak sa bradom) je ANTE VUKADIN-Slavkov iz Mandina Sela (Vaš Ćipa). O Čipi zante gotovo pa sve.
- Do kršne crnke koju je Ćipa zagrlio stoji s prekriženim rukama MARIJA JERKOVIĆ. Marija je rodom iz Drniša. Njen brat Ante u to vrijeme bio je načelnik grada Drniša i gorljivi (probuđeni) ‘nacionalist’, koji će kasnije u Hrvatskom proljeću biti proganjan. Od Marije smo mnogo toga saznavali što se to događa u sferi zakulisne visoke politike u tadašnjoj državi i Republici Hrvatskoj. Pored ostalog i na tim saznanjima nacionalno smo se osvješćivali i zagrijavali za nadolazeće događaje Hrvatskog proljeća 1971. Danas Marija živi u Zadru.
- U sredini- u istom redu momak u bijeloj dolčeviti, nasmijanog lica i crna oka stoji MILAN VUKOJA iz Lipe. On se danas ne zove tako. Čitava njegova obitelj vratila se na svojwe staro prezime Udovičić. Njegov brat – blizanac je Jozo –Joskan Udovičić koji danas živi u Tomislavgradu. Joskan u Lipi ima farmu kokoši koje ‘nose’ jaja. Milan je nakon prve godine studija otišao u Novi Sad i na tamošnjem fakultetu završio studij povijesti. Po svršetku studija otišao je za svojom djevojkom u Njemačku. Mile Udovičić kako se danas zove ostao je u Njemačkoj sve do umirovljenja. Danas živi u svojoj kući u Mimicama kraj Splita, a preko zime u Zagrebu.
- U trećem redu drugi sa desne strane (ispod Ćipe) stoji mladić crne ‘čere’, uredno počešljan, ima crno odijelo i kravatu može biti STIPAN JURČEVIĆ – Grlić iz Stipanjića. Stipan je završio studij hrvatskog jezika i radio je jedno vrijeme u Donjem Miholjcu, a nakon Domovinskog rata u gradskim službama Tomislavgrada. Čini mi se kako je svoj radni vijek završio u županijskom ministarstvu kulture HBŽ. Danas Stipan živi u svojim rodnim Stipanjićima.
- U istom redu četvrti sa desna strane stoji MILAN GALIĆ. Milan je rodom iz nekog sela između Posušja i Š. Briga. Završio je studij povijesti i pedagogije. Svoj radni vijek završio je u Senju (oženio je jednu našu kolegicu –Senjanku). Jedno vrijeme bio je načelnik grada Senja. Bio je i zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora .
- U istom redu – peti sa desne strane stoji markantna figura stasita mladića. Proćelav, visoka čela i bistra oka, u odijelu i bijeloj košulji s kravatom. Taj maldić je MATE KELAVA. Odmah se vidjelo kako je Mate određen za visoke i odgovorne dužnosti u društvu- stvoren je za vođu. Matina obitelj je iz Roška Polja – Vojkovići koja se rano doselila u Tomislavgrad. Da li je Mate rođen u Vojkovićima ili po doseljenju obitelji u grad ne znam. Mate je završio studij povijesti i povijesti umjetnosti. Cijeli svoj radni vijek Mate je radio u svome Tomislavgradu. Najprije na tamošnjoj gimnaziji, a nakon Domovinskog rata Mate se uključio u politički život grada i dospio na mjesto predsjednika Općinskog vijeća grada Tomislavgrada.
- U istom redu, odmah do Mate stoji kršna duvanjska cura MATIJA PETROVIĆ. Odjevena je u crni kostim i ima neki broš na lijevoj strani kostima. Sjećam se kako je Matija često imala neke broševe na sebi. Iznad Matije stoji , već spomenuti Milan Udovičić. Matija je živjela u Tomislavgradu, blizu Matine kuće. Matija je završila studij povijesti i pedagogije. Radila je na školi u Šestanovcu, a kasnije se preselila u Žrnovnicu gdje i danas živi.
- U četvrtom redu, prvi sa desne strane je STIPE KRALJEVIĆ. Stipe je bio najstariji među nama mladićima. On je rodom iz sela Mokro (Široki Brig). Vjerojatno je ranije završio učiteljsku školu, te je došao nastaviti studij na Pedagoškoj akademiji u Zadar. Sjećam se da je to isto učinio i naš Duvnjak VINKO PAŠALIĆ – Gine. Sa Stipom Kraljević u Zadar na studij došla JE i nejgova sestra MIRA. Moguće da je Mira djevojka (u svijetlom kostimu) koja stoji u istom redu, odmah do brata Stipe. Gdje su danas Stipe i njegova sestra Mira ne znam.
- U donjem redu u čučećem položaju je MARKO RADOŠ. On je rastom najviši od svih nas. Rodom je iz Kongore, iz roda Radoš – Batak. Kršna momčina sa bujnom kovrčavom kosom, u odijelu i kravati. Marko Radoš svoj radni vijek proveo je u Središnjoj Bosni. Skrasio se u Vitezu gdje i danas živi. Oženjen je Jelenom iz sela Gaćice kraj Viteza.
- U donjem redu, sa dugom crnom kosom je NIKOLA JAKŠIĆ. Nikola je rodom sa Brača. Njegovi roditelji bili su profesori na Filofzofskom fakultetu. Nikola je završio studi arheologije i povijesti umjetnosti. Nakon diplomiranja radio je kao profesor na katedri povijesti umjestosti kod glasovitog prof. Ive Petriciolli. Danas je u mirovini i živi u Zadru.
- Druga bradata osoba koja čuči u donjem redu mogao bi biti BRANKO MIKULIĆ. Branko je rodom iz Dužica kraj Širokog Briga. Bio je posebno veseli i bistar mladić. Nakon studija Branko je radio na školi u Jablanici iz koje je nastojao vratiti se bliže svome rodnom kraju. Ne znam da li je uspio.
- U toj skupini prvih hercegovačkih studenata u Zadru bili su i NEDILJKO NIŽIĆ, rodom iz Crvenog Grma kraj Ljubuškog. Nižića sretnem koji puta u Zagrebu. On je dugo radio u Poštanskom muzeju u Zagrebu.
- Toj skupini pripada i JOZO MARIĆ, rodom iz Gruda. Jozo će kasnije – u Domovinskom ratu biti načelnik Gruda, pa kasnije ministar kulture Herceg-Bosne, pa Župan Herceg – Bosne i na kraju zastupnik u Hrvatskom državnom saboru.
- To prvoj skupini studenata pribrajam i ŠIMUNA MUSU, rodom je iz Čitluika ili Studenaca. Danas je Šimun profesor na nekom fakultetu u Mostaru.
- Sjećam se i kolege ŠKEGRE ( bratić je Ljilje Škegro-udana Vokić – poznate ministrice školstva u Republici Hrvatskoj. Škegre su negde iz Radišića ili Grljevića (Ljubuški). Taj Škegro bio je veoma duhovit i zabavan dečko. Zvali smo ga Čkalja! Znate zašto!?
- Na slici bi mogli biti i FILIP PETROVIĆ, iz Stepena. Filip je nakon završetka studija ostao raditi u Zadru na školi „Velimir Škorpik to je ona škola odmah do zgrade našega fakulteta!. Filip je ljetos iznenada umro i pokoipan je na zadarskom groblju.
- Na slici nisam uspio prepoznati niti TOMISLAVA MAMIĆA. On je rodom iz Roška Polja. Po svršetku studija Tomislav se oženio jednom Puljankom i otiša živjeti u Pulu. Tomislava sam jedne prilike u tijeku Domovinskog rata sreo u njegovoj Puli. Tada sam ja bio u odori časnika hrvatske vojske, a Tomislav je radio na jednoj školi kao pedagog.
- Na slici treba očekivati i JURU BRKIĆA I IVANA ČOLAKA. Njih dvojica rodom su iz širokobriješkog sela Rasno. Nisam ih mogao pronaći, a spominjem se rado te dvojice krasnih momaka i dobrih kolega. Nakon studija vratili su se u svoj Široki Brig gdje su radili. Nekako sam saznao da je Jure prije koju godinu umro. Sa njima dvojicom rado i često sam družio. Tijekom rata sreo sam ih više puta.
- Na slici nedostaje (ili ju ne mogu prepoznati) i jedna kršna plava duvanjska djevojka. Mislim da se zvala ANA KRAKAN. Čini mi se da joj je otac radio kao šumar u Kologaju. Ana je nakon prve godine studija sa još jednom skupinom kolega i kolegica prešla na studij u Nosi Sad. Mate bi mogao znati za njenu sudbinu.
- Te godine u Zadar su došli studirati još neki duvnjaci: Abid Jarić i njegova sestra Azra, te Boško, (njegovo prezime ne znam), otac mu je bio tadašnji milicajac u Tomislavgradu. Boško je rano napustio studij i kasnije sam ga viđao kako radi na recepciji hotela u Tomislavgradu.
- Svakako ovoj skupini treba pridružiti i MIJU TOKIĆA, rodom iz Kongore. Mijo ne može nikako biti na ovoj slici. Mijo je najprije završio hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji, a kasnije je nastavio studij hrvatskog jezika i latinskog jezika na Filozofskom fakultetu.
Po završetku studija Mijo je radio na duvanjskoj gimnaziji do rata. U ratnim godinama Mijo se politički angažirao, napustio je svoj profesorski posao i postao načelnik grada Tomislavgrada. Mijo je bio načelnik grada svih ratnih godina. Danas je Mijo u mirovini i živi u Tomislavgradu.
Mislim kako je Mijo na studij u Zadar došao godinu ili dvije kasnije. S Mijom prijateljujem od tih studentskih dana pa sve do danas. Mijo je i krizmani kum mojemu starijem sinu. Miju spominjem ovdje, jer u mojim sjećanjima na studij u Zadar on ima posebno mjesto.
Primjetili ste kako je cijela skupina nekako svečana. U svečanim odjelima, bijelim košuljama i kravatama. Očito smo sudjelovali na svečanoj akademiji upriličenoj povodom proslave 900. obljetnice darovnice tzv. MARE NOSTRUM CROATICUM –(Naše hrvatsko more).
Za Zadar kao mjesto svoga studiranja posebno sam navezan, kao na grad svoje mladosti. Tu često navratim i prošetam Rivom i Kalalargom. Za Zadar me vežu brojne drage i lijepe uspomene. Radi toga sam malo opširniji u komentaru ove fotografije.
O Duvnjacima – zadarskim studentima dalo bi se još pisati. Nakon moga završetka studija 1973. brojni Duvnjaci dolazili su u Zadar na studij.
Tekst: Ante Vukadin Ćipa