Putujući svijetom našao sam se nenadano u dalekom, meni ranije nepoznatom kraju, u području gorskih vrhova iza kojih se kriju neslućene civilizacije, na prvi pogled odsječene od modernog svijeta svime osim zakonima.
Glavni, ustavni zakon tamošnje državne organizacije glasi da je puk podijeljen na ljude koji smiju skoro sve raditi ali ne smiju o tomu glasno pričati, i na druge koji ne smiju ni pomisliti da počine nešto nepoželjno prvima.
Žitelji tamošnjih mjesta uglavnom su zadovoljni svojom sudbinom, barem tako djeluju na zalutale putnike poput mene, znajući kako ih je njihova sudbina zapala prilikom rođenja, te se nitko previše ne buni, a ako netko ipak odluta u zabranjene sfere njega se jednostavno i brzo udaljava na sigurno mjesto, u veliki zatvor u glavnom gradu udaljenom od sela stotinama milja, da ne bi došlo do zaraze ili možda čak i pobune, a to bi pak značilo smak mirnog svijeta usidrenoga na planinskim visoravnima.
Obreo sam se na povećoj, ugazanoj livadi u sredini mjesta, pored jedine ulice kojom se je sporo približavao žuti auto čija hrđa se je osjećala već u zvuku kotača i škripanju karoserije. Vozilo staro nekoliko desetljeća ipak je nekako stiglo do nas, a prije nego ga je vozač – crnokosi, mišićavi prodavač voća – zaustavio već su u redu čekale žene s djecom da kupe lubenice, mandarine i druge plodove koji ne uspijevaju u planinskom kraju.
Nakon što je izišao iz vozila i počeo montirati vagu na poklopcu motora jasno se je prepoznavala visoka sportska pojava mladog muškarca odjevenog u radne hlače i kariranu košulju kratkih rukava. Bio je izrazito atletski građen, ali očito nesiguran u sebe, kao da nešto krije, pa su mu se muška djeca u uzrastu od desetak godina izrugivala i krala mu pokoju voćku kad bi on okrenuo glavu šutljivo čekajući da obavi posao i da se zaputi do drugog naselja.
Zvali su ga Ludi Stefan, iako nitko nije mogao točno reći po čemu osim po svojoj šutljivosti je bio luđi ili drugačiji od većine – niti je pričao nesuvisle stvari, niti je krivo računao, a nije bio ni neuredniji od ostaloga svijeta. Neki su doduše napominjali da je čudak koji se ponekada ne može kontrolirati, ali nitko nije mogao posvjedočiti da ga je ikada vidio u takvom stanju.
Stefan se je baš bio zaputio do zadnjeg dijela vozila – trebao je donijeti sušene smokve koje je naručila jedna domaćica, ali ih nije odmah mogao naći pa je ostao dulje pomjerajući uredno složene gajbe – kad je jedan petnaestogodišnjak otvorio suvozačeva vrata i naglo ustuknuo ne mogavši izgovoriti ni riječi, dok je nijemo, s preneraženim izrazom lica, pokazivao prema desnom sjedalu.
Žene su se strkale prema djetetu, odnekuda su stigli i njihovi muževi, i svi su buljili u unutrašnjost vozila, u sjedalo na kojem je ležao časopis sa slikom okrunjene ženske glave.
Ludi Stefan zastao je pored auta držeći u rukama poveliki svežanj suhih smokava i znajući da su ga konačno otkrili – čitanje časopisa bilo je dozvoljeno samo muškarcima višega staleža starijima od pedeset godina, no to bi mu možda i bilo oprošteno, ali gledanje slike s okrunjenom ženskog glavom bilo je strogo zabranjeno svim pripadnicima njegove kaste i za takav prijestup nije bilo olakotnih okolnosti.
Čim su muškarci ozbiljnih izraza lica okružili Ludog Stefana da ne pobjegne netko je nazvao policiju, a samo desetak minuta kasnije ulicom prema naselju uspinjalo se je auto državnog redarstva s rotirajućim plavim svjetlom. Stefan je iskoristio kratku nesmotrenost seljaka, dočepao se jednog dječjeg bicikla i krenuo preko utabane livade u pravcu šume, ali je njegova vožnja djelovala tek kao suvisli pokušaj bijega za kojega je i on znao da neće uspjeti, pa nije ni pokušavao dati sve od sebe kad su ga dvojica jačih civila i krupni policajac sustigli na velikim biciklima i bacili ga grubo na zemlju.
Nije se nimalo opirao, ali nitko nije htio riskirati Stefanovo ponovno bježanje pa su savjetovali policajcu da izvadi lisice i da mu zaveže ruke iza leđa.
„Nemam lisice sa sobom, ostale su kod kuće. Nisam ni mislio da ću ih danas zatrebati“ – pravdao se je brkati čovjek, obradovavši se kad je netko donio uže, dovoljno dugačko da Stefanu zavežu i ruke i noge.
U troje su uhićenika držali položenoga na travi, zatežući uže jako da se ne može mrdati sve dok mu ruke nisu poplavile i dok se u metež nije umiješao čovjek koji je i figurom i izrazom lica ličio na prestupnika, a koji je očigledno bio ugledan u selu, pa su ga svi poslušali kad je odlučnim tonom progovorio:
„Popustite malo uže oko dlanova i odvežite mu noge, dovoljno je da ne pobjegne. Ne treba ga mučiti previše.“
Jakob, tako se zvao muškarac kojega su poslušali, bio je Stefanov stariji brat, rođen prije nego je njihov otac netragom nestao da bi se dvije godine kasnije opet pojavio, izbugljena pamćenja i ne poznajući nikoga od svojih, te se naselio na drugom kraju visoravni gdje je zasnovao novu obitelj u kojoj je Stefan banuo na svijet. Budući da se je Jakobova majka po tamošnjem običaju godinu dana nakon muževljeva nestanka preudala za prvog neoženjenog susjeda, nitko nije postavljao suvišna pitanja.
Čekali su na livadi da stignu velika policijska kola koja će odvesti Stefana do dalekog glavnog grada, gdje će mu drugi dan biti suđeno i gdje će odležati višegodišnju kaznu zatvora, a pošto je Stefan mirno sjedio, odlučili su, na Jakobov prijedlog, zabaviti se u međuvremenu, te su se odrasli muškarci počeli utrkivati, a žene i djeca se postavili na obadvije strane provizorne staze navijajući svatko za svoju rodbinu. I Stefana su pustili da trči s drugima budući da nije bilo zakona koji bi to zabranjivao, jedino su mu ruke ostavili zavezane ali to ga nije nimalo ometalo da bude najbrži u drugoj grupi. U prvoj utrci pobijedio je Jakob, te su na kraju njih dvojica započeli finalno natjecanje.
Stefan je, na stazi dugačkoj stopedeset metara, bio brži od svoga brata ostavivši ga dobrih deset koraka iza sebe, našto je Jakob poprimio divljački izraz lica, a skoro svi koji su ga takvoga vidjeli morali su pomisliti da se ljuti zbog poraza, no oni koji su stajali kraj mene, na samome cilju, ako su htjeli mogli su prepoznati žalost u Jakobovim očima i vidjeti pljuvačku oko njegovih usana, sličnu mučnom povraćanju, kao da je svima htio kazati:
„Zašto ste ga uhitili? Nije ništa svjesno skrivio.“
Kratko nakon utrke stiglo je iščekivano policijsko vozilo, strpali su Stefana u njega, ljudi su se razišli svojim kućama, a sutradan i još nekoliko noćiju kasnije pričali su o neobičnom čovjeku, prodavaču voća, koji je dobio zasluženu kaznu.
Jakob nije imao vlastitu obitelj pa nikomu nije ni zapalo za oči kad je on nestao, tek kad se saznalo da je otišao u daleki glavni grad i postao čuvar u zatvoru htijući očigledno biti u blizini svoga brata, on je postao tema razgovora, posebno nekoliko godina kasnije, kad se je pročulo po cijelom kraju da su Stefan i Jakob zahvaljujući upornosti i talentu postali prvaci zatvora u svim sportskim kategorijama na kojima je nastupanje dozvoljeno i čuvarima i zatvorenicima – u boksu, sprintu i dizanju utega.
Zatvorske sportske igre bile su iznimno popularne u cijeloj zemlji, čak su i u vanjskom svijetu novine pisale o slavodobitnicima, i služile su kao primjer da se država brine i o onima koji ne poštuju njene zakone, pa su dvojica braće u roku od nekoliko godina postala sportske zvijezde. Ostali zatvorenici i čuvari bili su ne samo ponosni na njih, nego i iznimno zahvalni Stefanu i Jakobu kad je od novca zarađenog od prodanih ulaznica obnovljeno staro zdanje, kupljeni novi kreveti u svim ćelijama, teška metalna zamijenjena debelim staklenim vratima na eletkroničko otvaranje, a kuhinja i sanitarni čvorovi oblijepljeni keramičkim pločicama.
Stefan je doduše dobio dvadesetogodišnju kaznu, ali je nakon odležane polovice vremena zbog uzornog ponašanja trebao biti pušten kući, te mu je Jakob u kasno jutro zadnjega dana u zatvoru donio nove hlače, košulju i cipele.
Kad su se njih dvojica zaputili prema izlazu došlo je do prvoga kvara u centralnom sistemu za zatvaranje i otvaranje vrata koja se više nikako nisu dala zaključati, što su pak neki zatvorenici nakon slučajnog naslanjanja na njih brzo shvatili i uhvatili zgodnu priliku da pobjegnu, te krenuli nekoliko koraka iza Stefana i Jakoba prema glavnoj kapiji. Čuvari su bili beznadežno podređeni nadirućoj masi zatvorenika, zbog čega se nitko nije ni usudio stati im na put, a vrata se ionako nisu dala zatvoriti.
Stefan i Jakob nisu obraćali pozornost na strku oko njih, mirno su izišli na ulicu i okrenuli se još jednom prema zgradi s čijih prozora su im mahali oni koji nisu pokušavali pobjeći.
Nekoliko zatvorenika je, nakon što su se dvojica braće izgubila u aleji koja je vodila prema središtu grada, izišlo na ulicu, ali su se uplašili slobode, te su se, znajući da su krivi i da moraju do kraja odležati kaznu, vratili u zatvorsko dvorište kroz naškrinuta velika vrata.
Pri brojanju glava u podne, u redu za ručak, nitko s liste osuđenika nije nedostajao, no jedan tehničar je za svaki slučaj popravio kvar u sistemu za zatvaranje vrata.
Jakob se je nakon dugo godina izbivanja vratio svojoj kući, vjenčao se sa susjedom koja je u međuvremenu ostala udovica, a Stefan je okićen slavom zatvorskog prvaka kao nagradu za izvršeno kajanje dobio drugo vozilo, staro desetak godina, u kojemu je opet prodavao voće.
Slike okrunjenih glava nisu ga više zanimale, pa sam se i ja vratio s dalekog putovanja.
Tekst: Blago Vukadin