Zašto naši političari pate od deficita samopoštovanja! Osobito u međunarodnim odnosima i osobito u rješavanju vitalnih pitanja za Hrvatsku. Naravno, ova konstatacija ne bi se mogla odnositi na baš sve hrvatske političare koji su zauzimali ili zauzimaju važna i najvažnija mjesta u hijerarhijskoj ljestvici jučer i danas. Jer, Hrvatska je desetljećima, da ne kažem stoljećima unatrag imala vrsne pojedince koji nisu mogli, iako su se vraški trudili, puno napraviti u srazu s mediokritetima u politici. Zašto je tomu tako? Odgovor bi mogli dati samo stručnjaci koji se bave proučavanjem skupina ljudi, njihovih duša i mentaliteta hrvatskog naroda jer na kraju krajeva i političari se regrutiraju iz toga istog naroda..Amaterski, a nerijetko i profesionalni razgovori o toj temi uvijek se svode na jedno – Hrvati su stoljećima bili pod tuđinskom vlasti pa je ta činjenica na njima ostavila dublji trag. To je mišljenje prihvatljivo, ali ipak ostaje pitanje: zašto političari tako sporo uče?
Povod za ovo razmišljanje jest gostovanje Andree Metelko Zgombić, pomoćnice ministrice Pusić za europsko pravo, međunarodno pravo i konzularne poslove, na javnoj televiziji, a razgovaralo se o dugu Ljubljanske banke hrvatskim štedišama i njegovu rješavanju te o ratifikaciji sporazuma u slovenskom parlamentu. Tako gđa Zgombić kaže da je optimistična u pronalaženju rješenja toga problema, da je Hrvatska fleksibilna, kao što je bila i pri rješavanju problema na moru sklapajući sporazum o arbritaži, da Slovenija ne će posljednja ratificirati sporazum o pristupanju Hrvatske u EU itd. I u tom stilu.
Ne mislim, dakako, da gđa Zgombić ima mandat za iznošenje osobnih stavova o ovoj važnoj temi. Ona je samo ilustracija jednog modela mišljenja i političkog djelovanja njene šefice Pusić, kao i cjelokupne Vlade, kako sadašnje tako i prošle. Kojemu mislećem hrvatskom čovjeku može biti uzor sporazum o arbitraži Kosor – Pahor, utemeljenom na nečemu što bi trebalo rezultirati time, govoreći metaforički, da i vuci budu siti i sve ovce na broju!
Neshvatljivo je s koliko finoće, kao da hodaju po ledu, govore o sporovima sa susjedima, dok ovi, unatoč stanovitim kritikama iz EU, podižu glas, prozivaju hrvatske političare zbog mijenjanja stajališta, prijete odgodom ratifikacije, jednostavno: ucjenjuju eda bi lakše realizirali svoje planove. Uostalom, treba ignorirati vrijeme ratifikacije jer budu li Slovenci posljednji, to će više govoriti o njima nego o nama.
Naši, umjesto na inzistiranju na međunarodnom pravu, sklapaju trule kompromise, nude drugim susjedima prijevode europsle legislative, nepotrebno se dokazujući Europi. Naposljetku, izborimo se da najvažnije svijeta budu na našoj strani u sporovima sa susjedima. Ali, ne po svaku cijenu, ponajmanje cijenu odustajanja od primjene međunarodnog prava u zamjenu za bilo čiju naklonost. Stoga, hvala lijepa na takvoj „fleksibilnoj Hrvatskoj!“
Dä, primijetili ste, ovaj moj prethodni tekst nije novi članak. On je star nekoliko godina, nastao je kao reakcija na izlaganje gđe Zgombić, objavljen je u „Večernjem listu“, a ne i na ovoj našoj mrežnoj stanici. Ne bi bio ni danas, da nisam sinoć opet čuo dotičnu gđu na HTV-u u „TEMI DANA“ kako pjeva drugu pjesmu. Uhu ugodnu. Na tragu odrješitih riječi o odbijanju arbitražne presude koje je izrekao g. Plenković u Bakru. Ali, u ponekim emisijama radia i tv neki Istrani (Jakovčić i drugi) i neki članovi SDP-a „divane“ nam da je zapravo Slovenija gubitnik, jer da nije dobila sve što je tražila! Koji debilizam, koja ravnodušnost prema hrvatskom teritoriju. Ne mogu, jednostavno, vjerovati da je riječ o prikrivenoj izdaji. Mogu li naši vodeći političari, unatoč takvim raspoloženjima, odoljeti političkim pritiscima izvana na duže staze?
Po mom mišljenju, takva politički osamljena Hrvatska, takva politička neprilika zapravo jest prava povijesna prilika da se naši odgovorni odupru na ove političke igre i kao svi normalni političari svijeta bore i izbore za svoje nacionalne interese. Ništa više ni manje od toga.
Ante Šarac