Žene uvijek brane jedna drugu – tako je bilo otkad je svijeta i života, tako je sada, i tako će ostati zauvijek.
Žena je život, a mi muškarci njegov smo privjesak.
Znaju se žene posvađati. Dogodi se to i u najskladnijem komšiluku, i u naj, naj obitelji, a kamoli ne bi u prosječnoj, mandoseljskoj familiji.
Kad se međutim muško umiješa u žensku prepirku, sukob mišljenja, razmjenu iskustva ili priču o ljubavi, samo je sebi krivo.
Tko ga goni da se se petlja u stvari koje nikada neće razumjeti?
No, dosta filozofiranja. Ovo je sasvim druga priča.
Moj mlađi brat Marinko, to nerado priznajem, u principu je draga osoba. Ima on puno svojih mana, vrlina malo manje, ali uglavnom je iskren.
Marinko je Irenin muž.
Irene je Marinkova žena.
Našli su se njih dvoje, pašu zajedno, smanjuju se i rastu istovremeno, brinu o djeci i unuku i popravljaju ogradu oko kuće.
Što bi čovjek htio više od života!
Ima međutim jedna mala sitnica.
Irene je rođena u mjesecu travnju, u godini ispred one u kojoj je Marinko banuo na svijet početkom devetoga mjeseca.
Za ljude koji sporo računaju – Irene je starija jednu godinu, četiri mjeseca i nekoliko dana od moga maloga brata, iako izgleda barem deset godina mlađe od njega, no to je sasvim druga priča.
Dakle, u mjesecu travnju dvijetisućeisedamnaest godina po rođenju Isusovu Irene je slavila svoj pedesetprvi rođendan.
Marinko je u tom momentu brojao „samo“ četrdesetdevet godina i, takav kakva ga je Bog stvorio, počeo zezati vlastitu ženu:
„Jesi ostarila! Sad si starija dvi godine od mene.“
Sve bi više-manje bez ozbiljnih ozljeda prošlo i bilo zaboravljeno da nije ženske solidarnosti, jer zaboravih napomenuti da Marinko, Vinko i ja imamo jednu, našu najljepšu sestru, imenom Marija, koja je pak izuzetno senzibilna na pitanja ravnopravnosti spolova.
Irene cijeni Mariju, barem jednom mjesečno izjada joj se na svoga muža, pa je seka Marija stoga bila prva osoba koja je Ireni pala na pamet nakon što ju je muž strašno naljutio.
Dakle, Irene je nazvala Mariju i potužila joj se na muža, da je bezobrazan, brutalan, mačo, smotan, bezobziran, neobrazovan, znojan, pivopija, neotesan, neobrijan, neposlušan i općenito nikakav, a u Mariji je umjesto ljubavi prema malome, nemoćnom braci proradio instinkt uzajamne, ženske solidarnosti.
Nakon što se Irene izjadala, isplakala i iskukala, Marija je nadodala da je njen braco obični muškračina iz Mandina Sela, te kako bi sve potcrtala pravednim ženskim bijesom na povlašteni muški spol, nakon konstatiranja kako meni samo izgledom slični muškarčina, koji je hrkao na nedalekom kauču ispuštajući istovremeno i druge zvukove, nema pojma o životu i njegovim prioritema, a koje majka priroda definira već prilikom određivanja spola djeteta, zaključila:
„Ko mu je kriv što je ženio stariju od sebe!?“
Irenin izraz lica u tom trenutku nitko nije vidio, pa neću ni pokušavati opisati ga, isto kao što neću ni navoditi Marijino pravdanje nakon izgovorene rečenice.
To je tema neke sasvim druge priče.
Ovdje se radi isključivo o uzajamnoj ženskoj solidarnosti, a ona glasi:
„Mušarci su uvijek krivi.“
Blago Vukadin