Ljubica Malić-Buba je kao mlada žena ostala udovica – njenoga muža Ljudevita ubili su partizani krajem rata, pa je se sama brinula o svojim kćerima i čekala da one porastu i da stanu na svoje noge.
Njena obitelj je ujedno i prva i zadnja prezimena Malić u našem selu. Do toga je došlo jer je Buba poticala iz bogatije mandoseljskse obitelji, a njen muž, rodom iz Kongore, nije imao previše zemlje, te su njih dvoje, kako je u sličnim slučajevima bio običaj, ostali u Mandinu Selu radeći na imanju ženinih roditelja.
Tri cure su odrasle sa svojom majkom, jedna danas živi u Zagrebu, druga u Slavoniji, a Anđa, jedina koju poznajem, je se udala u Lipu, za Jakova Ivića-Jaku, ali je se i on doselio u Mandino Selo, gdje je do početka sedamdesetih godina radio kao učitelj u našoj osnovnoj školi. Prilikom pokretanja „Hrvatskog proljeća“ je se Jako nekomu od tadašnjih vlastodržaca gadno zamjerio pa nije više smio obučavati djecu, te je preko noći spakirao svoje kofere i skupa s Anđom i njihovom tada sasvim malom djecom, Željkom i Ljudevitom-Baćom, zaputio se u nepoznato i završio u Berlinu.
Njih obadvoje bili su izutetno marljivi i sabrani, pa su u roku od nekoliko godina postigli zavidan uspjeh u tada podijeljenom velegradu i otvorili restoran od kojega su solidno živjeli. Njihova dva sina bili su im cijeli ponos, a posebno Željko je se isticao svojom inteligencijom za koju se priča da ju je naslijedio od svoje babe, od pokojne Bube.
U osnovnoj školi je Bubin unuk zapao za oči njemačkim učiteljima, pa je tako jedne prilike njegovo ime objavljeno u gradskim novinama pod člankom „Najiteligentnije dijete u Berlinu“ – ne bih volio lagati, ali mi se čini da je Željkov IQ tad bio iznad 150.
Buba je cijeloga života čuvala spomenuti članak i ponosno ga pokazivala svima, govoreći:
„Ovo je moj Željo!“
Većinu vremena provela je sama u Mandinu Selu, u velikoj kamenoj kući u našem susjedstvu, brojeći dane i čekajući kad će njena kćer, zet i unuci doći kući. A oni su dolazili redovito, svakog ljeta i za Božić.
Jedne prilike donijeli su i mali televizor kojega su priključili na akumulator auta, pa smo na njihovom guvnu gledali utakmicu Tatabanya-Željezničar. Željo je pobijedio 2:0 a Jako je glasno slavio – on je pored srđanskog Doktura meni jedini poznati Željin navijač.
I rekete za stolni tenis su često donosili iz Njemačke, one dobre, sa žutom gumom za izolaciju udarca, pa bismo redovito gubili od Željka i Baće jer smo mi imali drvene rekete koje smo sami sklepali, a o lopticama s tri zvjezdice nismo ništa ni znali, te bi se iznenadili kako one – za razliku od stiropornih – pravilno i glasno skakuću na našem kuhinjskom stolu. Meni bi Željko nekada dao reket, ako bih igrao protiv Marinka ili Ante, te sam u to vrijeme za dvojicu imenovanih klipana bio pojam igrača, nešto poput Dragutina Šurbeka. I dan-danas kad počnemo pričati o vatrenim duelima oni zašute i priznaju da su slabiji.
Budući da su Anđina i Jakina djeca izuzetno dobro učila njih dvoje su kad je došlo vrijeme studija napravili nešto što bi se malo tko od nas usudio učiniti, možda jedan od tisuću. Prodali su restoran u Berlinu da bi svojoj djeci omogućili studij.
Za Baću ne znam što i kako je učio, ali je se Željko zaputio u Ameriku, na neko poznato sveučilište, a njegovi roditelji su skupu avanturu financirali vjerujući u svoju djecu i prodajući palačinke na malom, hladnom štandu umjesto rada u već uhodanom, toplom restoranu.
Moglo je krenuti po krivom – svi mi koji imamo djecu znamo da se uvijek nešto može dogoditi, pa da ne bude onako kako bismo mi htjeli i željeli. Ali Jakini i Anđini snovi su se ostvarili – Željko je ne samo bio primjeran student, nego je se pokazao i izrazito sposobnim u poslu, pa je koliko znam jedan od najuspješnijih hrvatskih menadžera – radi na neku poznatu američku financijsku kuću, privatizira ogromne koncerne, prodaje i kupuje dionice u velikom stilu i boravi sa svojom obitelji – suprugom Njemicom i jednim sinom – u Hong-Kongu, a kad uhvati vremena obvezno navrati u svoje Mandino Selo.
Od babine stare kamene kuće napravio je prekrasnu vikendicu, uredio svaki detalj s puno ljubavi i još više kamena, pa kad sad njegov otac Jako – Anđa je preminula prije nekoliko godina – dođe u selo, ima gdje prespavati i parkirati neko od skupih vozila koje mu njegov sin kupuje u znak zahvale za rodteljsku ljubav i izuzetno povjerenje.
Čime se Baća bavi ne znam, ali nije ni on propao, iako nije eksponiran kao njegov dvije godine stariji brat.
Buba je prije nekoliko godina umrla. Pretpostavljam da je bila zadovoljna svojim životom koji nije bio baš jednostavan, ali nije izgubila vjeru i povjerenje u svoje potomke, pa je s razlogom bila ponosna na sve što joj je Bog dao.
Zadnjih godina svoga života često je boravila u Splitu i brinula se o zetovoj kući koju je on tamo napravio. Tako sam je jedne prilike kad sam vlakom stigao iz Zagreba sreo na splitskom kolodvoru, bać je bila stigla ranim autobusom iz Duvna.
Bila je obučena kao i uvijek – u tamnu suknju, debelu jaknu i glave pokrivene šudarom. Odmah me je prepoznala, iako sam baš jeo burek i bio zamazan, pa smo malo popričali, a ona je usput nekoliko puta napomenula kako njezini Željo i Baća dobro uče.
Još za vrijeme života je Buba, kao što je to običaj u našem selu, napravila obiteljsku grobnicu, a da se nitko ne bi mučio uređivanjem njenoga vječnog počivališta ona je na vrijeme na nadgrobnom spomeniku dala uklesati svoju sliku s godinom rođenja i praznim mjestom za datum smrti.
U to vrijeme je Frano Krstin iz Trogira navratio na groblje gdje su njegovi pravili grobnicu, te je usput obišao većinu grobova i pogledao tko je u međuvremenu umro, te je tako dospio i do Bubina spomenika. Na datume nije gledao, samo na sliku, izmolio je očenaš za Bubinu dušu i zaputio se do svoje grobnice, uzeo lopatu u ruke i počeo kopati.
Kad je ožednio i potegao gutljaj piva pogledao je iznad sebe i spazio i čuo Bubu, koja ga je prepoznala i pitala ga za zdravlje.
Frano je se ukočio od straha, znajući da je prije nekoliko minuta molio za njenu dušu, pa je se prije nego je pao na hrpu zemlje i kamenja opipao po rukama i nogama da vidi je li živ. Srećom po njega uskoro su Franina braća Jozo i Stojko stigli do groblja, popili s Bubom kavu i polili blijedog čovjeka vodom po licu da se osvijesti. Objasnili su mu o čemu se radi, ali mu je šok ostao u kostima, pa i danas kad Frano priča o kopanju grobnice, on naglo problijedi i zašuti na trenutak, a žena mu asistira i dodaje maramicu da obriše ledeni znoj.
Za kraj priče o našoj susjedi koja je nekoliko godina nakon Franina onesvješćivanja umrla i pokopana u svojoj grobnici – datum Bubine smrti su njeni nasljednici naknadno upisali na spomenik – navodim ono što sam u jednoj drugoj priči napomenuo.
Buba i ja smo bili nerazdvojni tandem u nogometu. Budući da nikada nisam bio brz, a volim gurati loptu, ona bi se uvijek zaustavila ispod murve i mi dvoje smo se znali po nekoliko minuta dodavati, ja bih znalački zaustavljao njene oštre udarce, a Ante i Marinko bi mi se rugali, govoreći da je Buba moj trener.
Meni je to bilo više-manje svejedno – glavno da je lopta okrugla i da se kotrlja, u nekoga brže, u nekoga sporije. Buba je znala za to, pa se nije ustručavala šutnuti loptu i pomilovati me po čelu.
Tekst: Blago Vukadin