Za Božić je nastao kaos u našem stanu. Moja kćerka Daniela stigla je u nedjelju iz Beča i donijela sa sobom dvije mačke i cjelokupnu opremu za njihovu njegu, ishranu i obavljanje nužde. Sve je to smjestila u razne ćoškove po stanu, mačke su se odmah raširile i udomaćile i počele se buniti kad sam im zabranio pristup kuhinji, kupaonici i mom krevetu. U znak protesta me je ona crna ogrebala, a ona smeđa se nije htjela skloniti s vrata kad sam krenuo na balkon da smirim živce i zapalim cigaretu.
Moj muški nasljednik Christian bio mi je zadnja nada da ćemo mačke dovesti u red, ali je se on pokazao slabićem i počeo ih milovati i igrati se s njima, pa sam se razočaran zaputio u krevet i tri puta zaključao vrata da mi se slučajno neka od nepoželjnih životinja ne uvuče pod pokrivač.
Jedne prilike naime, dok sam spavao kod brata Marinka, je se njegova kućna ljubimica imena Murli dovukla do moje glave i počela mi repom milovati nos baš dok sam sanjao da sam na mandoseljskoj gredi i da mi je se nekakva zmijurina privukla glavi, pa sam svom snagom ščepao jadnu Murli za rep i panično je izbacio na hodnik. Tek kad sam raspoznao tužno mijaukanje probudio sam se, ali je već bilo kasno. Otada se Murli ne približava sobi u kojoj je inače rado boravila.
Nisam nikako u očima moje djece htio po drugi put postati mučitelj životinja pa sam se brižno zaključao i tek nakon deset stranice jedne dosadne knjige uspio zaspati.
U ponedjeljak su stigli Tanja i njen sin Fran i dovukli na kolodvor pet torba, bezbroj vrećica i dvije jakne, ja sam usput u gostionici naručio šnicle, kuhani grah i salatu da ne moram kuhati ručak, pa smo se svi troje zaputili kući, vukući navedenu opremu i svrativši po objed.
Konobarica je doduše sve lijepo spremila u plastične posude i u vrećicu, ali je iz porcije graha u Franovoj ruci tekućina počela curiti po salati, a on je koračao ispred nas razgledajući njemu nepoznati grad i ne sekirajući se puno za ručak, pa sam na kraju preuzeo vrećicu od njega i vukući dva kofera s Tanjom se nekako ugurao u lift. Fran je se zaputio pješice na peti kat iako je inače lijen, ali je valjda instinktom kojim rapolažu djeca slutio da će se nešto dogoditi.
A dogodilo je se onako kako je moralo biti.
Stiskajući gumb u dizalu sam morao malo nakriviti glavu, istegnuti ruku i nageti vrećicu, pa je čorba počela još više curiti, te dok sam pazio da se kofer i jakne ne izmrljaju, salata – dupla porcija s krumpirom, kupusom i rajčicama – završila je na podu, na svježe opranom tepihu u mirisnom liftu. Odmah sam pomislio na urednu i radoznalu susjedu koja u zgradi stalno nešto briska i uvijek o nekomu trača, pa me je zapeklo u grudima, izbacio sam kofere i Tanju iz lifta, izvukao tepih na hodnik, i skupa smo se zaputili do stana.
Po otvaranju vrata imali smo što vidjeti – na podu u predsoblju ležale su tri razbijene keramičke pločice iz zahoda koje su već tjednima klapale, ali bi još dugo izdržale bez ljepila da nije bilo mačaka. Prvu su one zajedničkim snagama gurnule, druga je se sama odlijepila, treća ih je pratila i sve je odjednom bilo puno oštrih krhotina. Uplašene mačke su mi kroz noge pobjegle na hodnik, kćerka je potrčala za njima plašeći se da ne padnu preko ograde, Tanja i Fran su uvukli kofere u predsoblje, a ja sam ščepao metlu i lopaticu i počeo s čišćenjem.
Za vrijeme ručka bez salate i s malo graha su se svi pozdravili i počeli se smijati mojim nezgodama, jedino sam ja bio potišten, ali sam se umirio kad nam je Tanja servirala kekse koje je donijela iz Zagreba, pa sam zaboravio na tepih koji je prljav ležao ispred lifta. Netko ga je u međuvremenu primjetio, očistio i postavio na njegovo mjesto, a susjedu koja sve vidi i sve čuje zadnjih dana izbjegavam, ali znam da mi je suđeno jednom s njom popričati o tomu kako u zgradi imamo stanara koji prljaju sve moguće. Već sam smislio koga ću optužiti – moga nedužnoga susjeda i prijatelja koji većinu vremena stanuje u Rijeci i navrati dvaput godišnje u svoj austrijski stan. Njega susjeda vjerojatno neće uskoro sresti, a ako ga tom prilikom nešto i upita neće joj puno koristiti jer ona ne govori ni hrvatski ni engleski, a moj komšija na njemačkom zna samo izustiti „Guten Tag.“
Božićne blagdane smo ipak nekako prebrodili, čak sam se usudio i pomilovati mačke, za sve smo pronašli mjesto i ležaje i svatko je preuzeo svoje obveze, ali je danas opet sve krenulo naopako.
Odjednom mi je sinulu kroz glavu – kriva su ženska čeljad u stanu, jer nema tko drugi biti odgovoran za sve ove katastrofe.
Tanja i Daniela su se razboljele, dobile su obadvije nekakvu upalu, pa sam morao promijeniti cijeli plan dana, a čim promijenim plan ja sam iznimno loše volje.
Zaputio sam se do liječnika. U ordinaciji je naravno bila gužva – ljudi se za Božić najedu i napiju kao da su cijele godine postili o kruhu i vodi, pa im otkažu želuci, jetre, dišni i probavni ograni pa svi dan nakon praznika navale ili kod liječnika ili – ako su pokretni – u dućane da zamijene poklone koji im ne odgovoraju. Medicinar je propisao nekakve tablete, čajeve i terapije, sve sam zapisao, otrčao do ljekarne, opet stao u red, i stigao nakon dva sata kući mrtav umoran.
U međuvremenu je se Christian strpao u svoju sobu i vikao da uči latinski, a ja sam po glasu prepoznao da se igra na mobilnom telefonu, Fran se je uplašio da je pokvario kompjuter, Daniela i Tanja ležale su na kauču i bolećivo jaukale, a mačke su u međuvremenu razbacale sve raspoložive jastuke po dnevnom boravku i raširile se kao da su kod svoje kuće. Findus, inače spretni mačak, se je pentrajući po prozorskom oknu pokliznuo i tresnuo na parket pa je uplašeno mijaukao i pogledom krivio mene za svoju traljavost. Šutio sam i hodao od ćoška do ćoška, probao nešto skloniti, nešto skuhati, ali mi nije polazilo za rukom, pa su mi dečki priskočili u pomoć vidjevši me očajnoga i nemoćnoga.
Fran je shvatio da kompjuter nije pokvaren nego da se je baterija ispraznila, Christian je pravio palačinke, a ja sam smišljao taktiku i došao do jedinog logičnog i pravednog zaključka: Uvodim diktaturu.
Kod nas u Mandinu Selu se je naime oduvijek znao red, što radi muško – sjedi, planira i razmišlja – koja je zadaća žena – da kuhaju, peru i sklanjaju – i gdje borave mačke – ispred kuće.
Sazvao sam tajno vijeće i kao predsjednik vlade proglasio dvojicu svojih pomoćnika i ministara, Frana i Christiana, objasnio im u kratkim crtama kako svijet funkcionira i zašto je Bog stvorio muško i žensko, oni su kimali glavama i malo se smijuljili, ali su im titule godile, pa da ih učvrstim u vjeri u pobjedu muškoga nad ženskim svijetom, obećao sam im nagrade i povećanje plaća ako me budu slušali i radili što hoću.
Planiram dakle od sutra uz podršku svojih ministara uvesti diktaturu muškaraca i ukinuti pravo glasa za žene. Da se zna red. Mačke smiju i dalje mijaukati ali im je zabranjeno koristiti jastuke, jesti palačinke i skakati po prozorskim oknima. Mi muškarci smijemo sve, jer nas je Bog stvorio da vladamo.
Obradovao sam se genijalnoj spoznaji i zaključio kako nema više amo-tamo, hoću-neću ili – ne daj Bože – ne mogu. Jedino sam se malo zamislio kad mi je Christian, moj sin i nasljednik, nakon sjednice i jednoglasnog donošenja zaključaka saopćio da ide u sobu, a kad sam ga upitao hoće li učiti latinski, odgovorio mi je da hoće i da će detaljno pročitati kako je Brut skinuo Cezara s trona.
Nadodao sam da moje vrijeme još nije došlo.
Tekst: Blago Vukadin