U nekog mene
gledao je Munch
kada je slikao krik.
Na mostu, sam,
derem se glasno,
kao bik.
Nebo je tamno,
tmurno i masno.
Stoje figure
tuđe i strane,
ne žure, zure,
dalek im lik.
Nebo se spaja
u krika valu
bez ruba, kraja,
u spiralu
hladnu, od leda.
Bez redoslijeda.
Tekst: Blago Vukadin