„Vidjela sam miša, na balkonu!“ – panično me je pred vratima zgrade dočekala Christa.
„Na šestom katu?!“ – nisam joj htio povjerovati, iako je susjedin izraz lica odavao da ne laže, pa sam staroj gospođi predložio da nazovemo upravitelja zgrade i zamolimo ga za pomoć, jer ako se živina uvuče u stanove morat ćemo razvaljivati kuhinje, ormare, podove i stropove.
Zaboravio sam nakon mjesec dana na miševe, ali za svaki slučaj tjednima nisam otvarao balkonska vrata, postavio sam zamke sa sirom i bademima, upozorio djecu na opasnost, čuvao stražu i informirao ostale susjede.
Neki su se uspaničili, drugi su rekli da su miševi dragi i inteligentni, treći su potvrdili Christine navode, pa sam zbog urođene lijenosti odlučio ohladiti malo, nadajući se da će netko drugi – savjesniji i marljiviji od mene – riješiti nagomilane brige, sve do jednoga popodneva kad sam s noćnog ormarića uzeo Andrićeve priče i odlučio uživati u kasnom, balkonskom ljetu prevrćući stranice davno započete knjige.
Na sredini pripovijetke u Mustafi Madžaru – tamo gdje on pričljivom begu mrtav-hladan kreše u bradu da je lažljivac – pogledao sam u pravcu nadstrešice ispod susjedina balkona i imao sam što vidjeti:
Veliki, bijeli miš sunčao se na limenom krovu, pogledavajući svako malo meni u oči, da bi nenajavljeno odlučio preskočiti ponor dubok dobrih dvadesetak metara i dočepati se našeg balkona, na kojem je namirisao sir i bademe.
Dospio je prednjim nogama do kliske nadstrešice i počeo se pentrati, grebući noktima po metalnoj površini, a ja se nisam mrdao s mjesta, ne znajući što da učinim.
Ostao bih ukočen sjediti do kraja neobične avanture debelog glodavca, da se odnekud nije stvorila Michelle s metlom u rukama, gurnula štapom miša u provaliju, pozdravila me ljubazno i potom zovnula svoga muža, koji je uplašeno čekao u našem dnevnom boravku, sakriven iza otvorenog krila balkonskih vrata:
„Barack, zrak je čist. Možeš se pridružiti nama.“
Tanja je gostima iznijela kolače i kavu, raspričali smo se o Americi, o ratovima i miševima, kad je netko zazvonio na vratima.
„To je Vladimir. Opet kasni“ – rekao je Barack i otišao svome prijatelju otvoriti vrata našeg stana.
Oslobođen straha od miševa, okružen moćnim ljudima i njihovim ženama – Vladimir je stigao u pratnji Ljudmile, a svoje i Barackove ljude iz osiguranja poslao s uskog hodnika na sladoled kod Bosanca Emira – postavio sam roštilj, poredao na njemu šest kukuruza, sa svakoga od nas po jedan, i počeo priču o Mandinu Selu i našoj mački koja je bila najbolji mišolovac u selu, sve dok nije oslijepila na desno oko.
Tanja nije oduševljeno primila Barackovu informaciju da će on i Vladimir sa svojim ženama sljedeća tri dana ostati u našem stanu, gdje će se – daleko od očiju špijuna i novinarskih ušiju – dogovoriti o granici na Aljasci, ali kad smo dobili zlatnu kreditnu karticu koju uvažavaju u svim mjestima ovoga svijeta, nas dvoje smo bez puno diskusije odlučili krenuti u Italiju i kupiti djeci novu garderobu za školu, sve na račun državnog proračuna jedne od preostalih velesila.
Što se je događalo u našem dnevnom boravku i na balkonu dok smo mi šetali oko katedrale u Milanu, ne znam niti sam htio pitati Baracka i Vladimira kad smo se, natovareni skupim vrećicama, vratili kući i zatekli očišćen stan.
„Miševa nema više u vašoj zgradi! Pobjegli su glavom bez obzira u park“ – pozdravila nas je Ljudmila lijepim moskovskim govorom, kao da pjeva.
Platili su nam za gostoprimstvo dionicama u Gazpromu i Google-u – nekoliko paketa papira spremili smo u dječje ormare, tamo gdje nijedan provalnik ne gleda jer ga uplaše poderane čarape i majice – prije nego su se oprostili od nas.
Za rastanak sam Baracku i Vladimiru dao po jednu zbirku pjesama s posvetom, a Ljudmila je obećala da će im prevesti moje stihove.
Ljubazno su se zahvalili, reda radi prevrćući nekoliko stranica i gledajući naslovnicu s Bukijevom ilustracijom prije nego su knjižice pospremili na dno kofera.
Tanja je našim bogatim gostima pomogla odnijeti prtljagu do ulaznih vrata zgrade, pred kojima su već čekali bijeli Cadillac i crna Volga, okruženi stotinama špijuna i vojnika. Meni se nije dalo silaziti niz stubište, jer su Michelle i Ljudmila zauzele lift, pa sam ženama dao puse u obraze, a mušakrcima mahnuo rukom i poželio im puno zdravlja i dug život.
Ostavši sam, sjeo sam na balkon i nastavio čitati, radujući se da je Mustafa Madžar ubio lažljivog bega.
Sa ženom sam se dogovorio da nikome nećemo odati tajnu nestanka miševa iz naše zgrade.
Nek susjeda Christa misli da sam ja sve uradio.
Tekst: Blago Vukadin