Jednoga jesenjeg jutra, iznenada,
kod Šarčeva bunara za prsa
me ščepa bura. Ja hoću naprijed,
ona natrag vuče. Obdan je stalno tako,
ljudi se s burom muče.
Al, koje zadovoljstvo noću!
Ja, dječak, i ne slutim koju štetu
na svojim pandžama nosi,
krovom nad glavom pokriven
i u postelji toploj skriven,
uživam kako
bura puše i svira,
zavija, fijuče i zviždi,
lopta se s nekom šerpom,
napucava je u zid, pa od zida
po kamenju baca.
Cijelu noć urnebes.
U osvit dana čujem glas:
„Pravi kijamet, otišo je
na pojati somić.“
Drugo je zimska bura:
u širi rog puše, u srazu s pahuljama
mećavu stvara, stalno se u kovitlacu vrti,
na polju snijeg kupi, svrće i
u smetove pod Gredom slaže.
I dok mi, u toplom, priče pletemo cijele,
uz kamene naše kuće, iznikle kućice bijele.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.