Milan i ja prijatelji smo iz studentskih dana, od davnih osamdesetih. Upisali smo povijest. I filozofiju. Ispite nismo davali uredno, više smo se bavili uređenjem svijeta i okolice. I sanjali o velikoj lovi.
Na jednom od hodnika fakulteta upoznao sam Tanju.
Milan je ispred predavaonice germanistike sreo Renatu, curu iz Varaždina. Nekoliko godina kasnije su se vjenčali.
Imali smo puno zajedničkoga. Milan je, poput mene, imao dva brata. On je najstariji.
Tri godine mlađi od mene, a četiri ili pet od Milana, bio je Zdravko, dugokosi i zelenooki sportaš.
Najmlađemu od trojice braće ime je Slavko. On je sitan, poput Milana, i bio je najbolji nogometaš iz Videkić sela u blizini Plitvičkih jezera, nekoliko kilometara južno od Slunja.
S Milanom sam jednom otputovao u njegov rodni kraj.
Njihova obiteljska kuća slična je našoj u Mandinu Selu, mala i skromna. Roditelji su već bili stari i mučili se donoseći vodu s bunara do šporeta na kojem nam je Milanova majka skuhala ručak, čorbu s krumpirima.
Poslije objeda smo u vrtu razbacili utakmicu na male golove – Milan i ja protiv dvojice mlađih driblera.
Gadno smo izgubili. Milan nije razumio moje genijalne pasove.
Zdravko je trčao i brže i duže od nas dvojice, a mali Slavko nas je obilazio smijući se slatko. Dok bih se okrenuo lopta bi završila u golu. Ili bi prošla kroz moje noge.
Milan nije volio zezati se. Pas, trk i gol!
On i Zdravko u duetu bili bi nepobjedivi.
Nekoliko mjeseci kasnije smo se dogovorili da će Zdravko preseliti u Austriju gdje ću mu naći nogometni klub.
Bio je već na početku dvadesetih, zadnja prilika da se počne ozbiljno baviti onim što je najbolje znao i volio.
Zdravka ranije nisam poznavao, ali sam brzo shvatio da je poseban. Nije se plašio ničega. Vjerovao je u sebe.
Zamolio me da nazovem Bayern. Pokušao sam ga odgovoriti od nauma, ali on nije popuštao, govoreći:
„Zašto ne bih odmah probao u najboljoj momčadi? Treba mi samo jedan probni trening. Jedan jedini!“
Nazvao sam Bayern. Ulli Hoeneß se nije javio, slušalicu je podigao netko iz tajništva. Skoro sam uspio dogovoriti termin jer je Zdravkovo prezime zvučalo talijanski.
Nisam smio reći da je iz Hrvatske, sigurno bi ga pozvali na probni trening da sam znao lagati.
Čovjek uči dok je živ.
Zdravko je ipak počeo igrati nogomet. U jednom gračkom klubu u pokrajinskoj austrijskoj ligi.
U roku od nekoliko tjedana postao je standardni igrač.
Dobivao je premije za bodove. I za postignute golove.
Treneru je Zdravko na početku išao na živce jer je pucao na gol iz svake moguće pozicije. Ali je redovito zabijao. Pa je i trener popustio.
Onda su u blizini Plitvičkih jezera počeli nicati balvani na cesti.
Četnici su zauzimali pozicije oko kuće Milanovih i Zdravkovih roditelja.
Zdravko me zamolio da mu pomognem kupiti pušku. Našli smo oglas za pumpgun – oni su se tada prodavali preko oglasa.
Zdravkovu premiju predali smo šverceru na parkingu kupovnog centra južno od Graza.
Pušku smo sakrili u preklopu zadnjeg sjedala u mome autu i prošvercali je preko granice na Šentilju.
U Zagrebu je Zdravko sjeo na autobus i odnio pušku svome ocu. Da se može braniti kad četnici napadnu. Zdravko nije sumnjao da će uskoro navaliti.
Nekoliko dana kasnije vratio se u Austriju i nastavio igrati nogomet.
Njegova karijera prekinuta je kad je na radiju čuo da su četnici zauzeli Videkić selo.
Protjerali su roditelje, a Zdravkova brata Slavka zarobili.
Zadnji put sam ga vidio početkom devedesetdruge, kad mi je rekao da se vraća u Hrvatsku:
„Idem osloboditi brata!“
Otišao je.
Čuo sam kasnije da je sam krenuo prema četničkim položajima.
Kako ga je izvukao ne znam. Njih dvojica su uskoro obukli uniforme i postali su borci „14. domobranske pukovnije“.
Dana 29.06.1992. dvojica braće upala su u četničku zamku na brdu Bršljanovica, nedaleko od Plaškoga. Zdravko je teško ranjen.
Četnik Dušan K. ubio ga je hicima u glavu dok je nepomično ležao.
Zločinac je dobio kaznu zatvora od 15 godina. U odsutnosti. Krije se negdje u Beogradu.
Zdravko već 24 godine nije među živima.
Slavko je postao fotograf, slika prirodu.
Milan je znao reći da je Zdravko trebao biti tenisač. Igrati sam za sebe.
Znam da je u pravu.
Pokoj mu duši.
Tekst: Blago Vukadin