Tekst: Blago Vukadin
Prekjučer ujutro je u tijesnom, natkrivenom prostoru pored naše garaže osvanula kožna uredska stolica.
Prava šefovska.
Za široke guzice.
Ima u zgradi puno svakakvih stanara – i debelih, i mršavih, i bogatih, i siromašnih, i doktora, i šljakera, i tračavih, i šutljivih – pa se nisam zamarao uobičajenom analizom pojava na koje ne mogu utjecati, kraće rečeno, bilo mi je svejedno što radi uredska stolica na mjestu gdje pacijenti – koji u masama već u osam sati nagrnu kod psihijatra, pedijatra, ginekologa, interniste, okuliste, radiologa i ortopeda – ostavljaju svoje bicikle.
Stolica je, za razliku od vozilica na nožni pogon, bila uredno skoljena, da nikome ne smeta, dok svakoga jutra moram barem jedan bicikl podići i nasloniti ga na zid, psujući pritom nešto gadno onome tko ga je tamo ostavio.
I još ga zaključao!
Svi pacijenti imaju samo jednu brigu – što prije doći do doktora – pa im je svejedno gdje parkiraju auto, bicikl, kišobran, mantil, ženu, punicu ili djecu.
Često se dogodi da u pola osam, dok je zgrada još zaključana, zvone redom od jednog stana do drugoga, pa me lica punog pjene za brijanje na prevaru izvuku iz kupaonice i bez ijednoga „Molim“ ili „Oprostite“ mi zapovijedaju:
„Otvori mi vrata! Idem kod doktora Wintera, Mayera, Müllera, Somera!“
Ako mi glas bude simpatičan stisnem gumb za otvaranje, a ako se pak javi kakav muškarac zagalamim u portafon i spustim slušalicu.
Tek nakon što nestrpljivi pacijent čuje moju psovku na hrvatskom jeziku.
Hrvatske psovke svi razumiju. I Austrijanci, i Mađari, i Turci, i Rumunji, i Slovaci i svi drugi koje bolest, stvarna ili umišljena, ganja po ordinacijama i navodi na zvonjavu kod nedužnih liječnikovih susjeda.
Prođe me ljutnja nakon desetak minuta, najkasnije kad se spustim do garaže i kroz staklo na ulaznim vratima proanaliziram lica paciijenata, nastojeći otkriti tko je maloprije divljački zvonio kod mene.
Ako mi se učini da neka faca odgovara bezobraznoj boji glasa s interfona, onda iziđem brzo, pazeći pritom da se vrata za mnom naglo zatvore, pa da nestrpljivi, umišljeni bolesnik još malo čeka izložen suncu, kiši, vjetru ili snijegu.
Osveta me oraspoloži.
Sve dok ne počnem izlaziti autom iz garaže i ne moram sklanjati bicikl, ali to je druga priča.
Jučer je šefovska stolica još uvijek stajala na istom mjestu.
Opet prazna.
Moj detektivski nagon mi nije dao mira, htio sam po svaku cijenu odgonetnuti zagonetku šefovske stolice u malom, natkrivenom prostoru za bicikle pacijenata.
Da nisam morao ići na posao ostao bih satima čekati u zamci dok se ne pojavi kakav guzonja, pa da ga uhvatim kako ilegalno obavlja kojekakve poslove štedeći na kiriji za ured.
Znojeći se tijekom dana – ljeto je očajno vruće – zaboravio sam na stolicu, te nisam ni pogledao u njenom pravcu kad sam popodne uvezao auto u garažu.
Ulaz je bio slobodan, nisam morao ništa sklanjati, pa sam brzo ugasio motor i zaputio se do lifta.
Uvečer je moj najveći, najsnažniji i najpametniji sin ogladnio, a hladnjak je bio prazan.
Ja sam bio žedan.
Spojio sam korisno s neophodnim, zaputio se do kolodvora, kupio djetetu krafne, popio pivo u kafiću i dobre volje krenuo nazad kući, uživajući u ljetnom pljusku bez kišobrana.
Mokra kosa podsjeća me na djetinjstvo u Mandinu Selu, a kad je čovjek mlad i kod svoje kuće ništa mu ne fali.
I ništa mu ne smeta.
Nije mi više smetala ni šefovska stolica na natkrivenom dijelu ulaza u garažu.
Nije mi smetala ni susjeda, najveća tračara u zgradi za koju sam do jučer bio uvjeren da prije podne mrzi cijeli svijet, a poslije podne samu sebe.
Iznenadio sam se vidjevši je dok pomjera stolicu i pomaže jednom starom, bradatom prosjaku da sjedne u nju.
Donijela mu je i deku da se pokrije.
Pozdravio sam neobični par.
Susjeda – Renata joj je ime, sjetio sam se odjednom – mi je u liftu ispričala da je prekjučer ujutro donijela stolicu iz svoga stana, da bolesni, stari klošar ne spava na betonu.
Tamo ga je ugledala kad je jučer, pola sata prije mene, izlazila iz garaže.
Vratila se u zgradu, otvorila vrata nestrpljivim pacijentima, donijela novu-novcatu kožnu stolicu i smjestila prosjaka poput direktora. U zaklonjenom prostoru, da ga sunce ne prži i kiša ne kvasi.
Postidio sam se nakratko svojih skrivenih misli.
Kako bih umirio savjest prema susjedi, koja stvarno nije tračara – sjetio sam se odjednom da mi je lani posudila škare koje nikad nisam vratio, da skuplja pomoć za djecu u Africi i da se više ne petlja u moje privatne stvari – dao sam svježe krafne umornom, starom čovjeku.
Zinuo je od iznenađenja i slasno ih progutao još dok mu je susjeda čistom dekom pokrivala prljave cipele.
I ja se nekada prevarim u ljudima.
I u svojoj pameti.
I dobroti.