Da, da, s odlaskom kolega iz djetinjstva odlazi i jedan naš dio. Onaj najmlađi dio, dio koji se najdublje pamti. S Karlom sam se igrao na Podinama, u polju, na podvornicama, gumnima.
Iako je od mene mlađi godinu dana, išli smo u isti razred od petoga do osmoga – dvije godine u Kongoru, dvije u tadašnje Duvno. Bio je, što bi se kod nas reklo, naravno dijete. Nije upamtio oca Ivana, kao i ja svoga, također Ivana. Njemu su stričevi nadomiještali očev gubitak, tetošili ga, kupovali mu „igračke“ za nas tada nepojmljive, na primjer u petom razredu nosio je sat na ruci. I umjesto da se pravi važan, on je bio jako skromno dijete. Ali, znao se zafrkavati.
Kontakt smo obnovili ima desetak godina, čestitali si blagdane. Netko mi je rekao, mislim Miro, da je teško bolestan. Bila mi je to tužna vijest. Ali, čovjek se uvijek nada da bi se mogao izvući od te ružne bolesti, no ona je uporna i ruši najjače.
Neka mu je laka zemlja hrvatska!
Karlo, opraštam se od tebe sljedećom pjesmom:
NA DRUGOJ OBALI
Onamo, na drugoj obali rijeke,
voda se ne izlijeva iz korita,
livade su vazda zelene,
voda navijek bistra,
ptice site i bez kljucanja,
ljudi nisu ni gladni ni žedni.
Znam? Znam da ne znam.
Nisam još bio na onoj strani,
kao ni vi, ali slutim i ćutim
da su ljudi na drugoj obali
rijeke u svojoj biti. Uz Ljubav.
Obasuti poljupcima mira.
Ante Šarac
