Ljudi su stvoreni za igranje, jer igrajući se pokazuju kakvi su ljudi.
Jedni slave tiho, drugi tuguju bučno, treći tješe protivnike, četvrti ne mogu ni pobijediti, niti izgubiti u timu – sve rade samo za sebe.
Iako volim kad „moja“ ekipa pobijedi – umislim se da sam i ja, pijući pivo i gutajući štapiće, pridonio trijumfu s kauča u dnevnom boravku – ipak me više fasciniraju lica gubitnika.
Moja je sudbina navijati za gubitnike.
Dok je Dinamo dvadesetičetiri godine čekao na titulu državnog prvaka nisam propuštao nijednu utakmicu, bilo u radijskom ili televizijskom prijenosu, ili pak uživo.
Sad su prvaci svake godine, inflacija pokala zavladala je mojim navijačkim duhom, pa mi se ne da ni novine pročitati. Molim pravdu i suce da se Hajduk konačno oporavi.
A Hajduk je milost Božja u odnosu na Austrijance.
Kvalificirali su se prvi put vlastitim trudom na europsko prvenstvo.
Već su navijači počeli sanjati o dočeku prvaka na aerodromu, ponosnom ispijanju piva na jadranskim plažama, kićenju auta zastavicama i pjevušenju neslužbene himne „I am from Austria“ pri zavođenju ljepotica iz istočne Europe.
Sve je bilo uzalud.
Skupili dečki jedan bod i zabili jedan gol. U tri utakmice!
Od nacionalnih heroja svi sabitzeri, dragovići, alabe, baumgartlineri, schoepfovi, junuzovići i arnautovići postali ono što su i ranije bili – mladi, uglavnom simpatični, momci koji se vole igrati i od igre su napravili zanimanje.
Solidno plaćeno zanimanje.
No nitko od njih nakon poraza od Islanda nije vjerojatno ni pomislio na novce. Možda bi čak i platili da su mogli nekamo pobjeći i sakriti se?
Žalio sam Davida Alabu, dvadesetogodišnjaka koji je do sada zaradio više nego bi njegovi roditelji uspjeli u deset života – majka mu je medicinska sestra s nekog pacifičkog otoka, a otac Afrikanac koji je u Europu došao kao siromašni mladić. I još crnac.
David je gurao loptu po seoskim igralištima do svoje šesnaeste godine, a onda ga je netko otkrio i odveo ga u München.
Igra već godinama za Bayern, na poziciji lijevog, vanjskog braniča. Ima reklamne ugovore s nekoliko velikih tvrtki, zarađuje milijune, smije se simpatično, pristojan je i skroman.
Njegovu ocu je biti crnac vjerojatno bila prepreka, a Davidu je preplanula boja kože otvorila mnoga vrata – upadljiv je na slikama, razlikuje se od drugih crnim licem i sjajem očiju.
U Njemačkoj su ga procijenili kao pozdanog i brzog braniča. U austrijskoj reprezentaciji su od njega htjeli napraviti veznog, glavnog igrača.
Nije se snašao, djelovao je poput mene na nogometnom terenu, prilično izgubljeno, nijedno dodavanje mu nije uspjelo, a o zabijanju gola ni govora.
Već su se austrijski igrači vratili svojim kućama, curama, ženama i djeci.
Neki roditeljima.
Sljedećih nekoliko tjedana nitko ih neće zvati da daju intervjue, snimaju reklamne spotove ili analiziraju pogreške drugih igrača.
Tko zna, možda im to godi?
Možda uživaju prepoznajući da su, unatoč „slavi“, obični mladi ljudi, zahvalni da imaju nekoga tko ih tješi.
I tko će im reći da uskoro počinju pripreme za svjetsko prvenstvo.
Onda ćemo konačno postati prvaci.
Ja neću mijenjati svoju poziciju – sa sredine kauča dobro se vidi cijelo igralište.
Tekst: Blago Vukadin