Igram dakle loto već tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima, ali nikako da stigne moj veliki dan, nikako da ispravne kuglice, jedna za drugom, ispadnu iz bubnja i da konačno…
Što „I“?
Od takvih snova i upitnika sazdane su moje kombinacije, i dobitničke, i utješne.
Napominjem da već dvadesetpet godina radim u lutriji, kao predstavnik firme na terenu, takozvani „Sales representative“ na modernom latinskom jeziku. Volim svoj posao i zadovoljan sam njime, radim s klijentima, obučavam ja njih i oni mene, gledajući kako da zajedničkim snagama budemo uspješni u prodaji snova na koje ni sami nismo imuni. Inače ne bismo igrali loto.
Vjerojatnost je jedno – jedan naspram osammilijunastočetrdesetpettisuća i šestodvadesetijedan – ali su snovi ipak nešto sasvim drugo. Posebno ako u glavi imam kombinaciju bake Ane iz ulice Anke Butorac! Jasno je da te brojeve nikome i nikada neću otkriti, nisam sasvim lud da dijelim milijune s ljudima koje ne poznajem.
Ovisno o iznosu koji se nakupi u jack-potu moji snovi kreću se od stanova za djecu, preko odmora na Kubi i ranijeg odlaska u mirovinu, pa sve do kućerine za Tanju i mene na Tuškancu.
„Ali što će nam kuća na Tuškancu?“ – uhvatim se u snovima dok se nekoliko sati prije izvlačenja kuglica vraćam kući s posla – „Ima tamo puno lopova, političara i ostalih prevaranata koje ne bismo voljeli sresti na ulici. A kad susjeda ne možeš pozvati na kavu, što će ti onda kućerina?“
Nakon što u mislima zbrinem sebe i svoje počinjem kombinirati kome ću sve podijeliti ostatak bogatstva kad brojevi bake Ane konačno stignu na red. Mogao bih se sada hvaliti nabrajajući dobrotvorne organizacije za djecu, starce, gladne, bolesne, tužne, prevarene, ostavljene, zapuštene, zaboravljene, za životinje i cvjetove, za neke bolje svjetove – sve njih imam u glavi dok planiram što ću sa silnom lovom – ali već u teoretskoj fazi počinjem računati i postajem škrt prije nego sam se obogatio, te spoznajem da nisam nimalo bolji od bjelosvjetskih milijunaša koji dobiveno, zarađeno, pokradeno, sklonjeno i zatajeno čuvaju samo za svoje guzice, a koje mi sa strane osuđujemo.
Puno lakše je dijeliti tuđe, nego vlastite milijune!
Nema dakle smisla teoretizirati što ću sve učiniti kad jednoga dana ostvarim glavni zgoditak i postanem milijunaš, takve misli me samo pokvare i razotkrivaju brutalno moj istinski karakter.
Netko jako pametan je jednom napisao da karakter čovjeka postaje vidljiv tek kad nema ništa ili kad ima previše. Ja sam međutim kukavica i ne bih volio spoznati svoje granice, pa se zadovoljavam malograđanskom sredinom u kojoj nisam ni gladan, ni žedan, gdje se ne moram brinuti hoće li me netko oteti i tražiti otkupninu, pa neću više ni slova izustiti o svojim planovima gdje da investiratam silnu lovu.
Zahvaljujući svome poslu poznajem iz prve ili druge ruke poneku priču o ljudima koji su, zahvaljujući pogođenim kuglicama, naglo postali milijunaši, te ih, kako bih prepoznao zamke koje me očekuju nakon što brojevi bake Ane dođu na red, navodim.
Moj kolega Erich radi kao savjetnik za dobitnike. Brine se o novopečenim milijunašima.
Zvuči suvišno, ali je itekako neophodno savjetovati dobitnike kako se ponašati nakon što broj nula na računu naglo nabuja i nabubri, jer većina srećkovića ima svoj raniji život, svoje socijalno okruženje, prošlost, planove i snove, neovisne o stanju u novčaniku, a to sve valja sačuvati jer novčanice ne možemo ni jesti, ni voljeti, no one nam ipak mogu pomoći da budemo zadovoljniji, pa je Erichova zadaća od dobitnika učiniti sretnike.
Veli Erich da više od devedeset posto njegovih klijenata i dalje radi, neki su doduše uzeli lakši posao, drugi se osamostalili, ali jako malo njih sjedi kod kuće i čeka kad će pasti večer da obuku odijelo po mjeri i stave zlatni rolex na ruku. Ima i takvih primjeraka, ali jako malo, no oni u pravilu ne žele savjetnika, te se o njima ponekada čita u novinama – u crnoj kronici.
Velika većina neočekivanih milijunaša jedan dio svoga materijalnog bogatstva „potroši“ na djecu, unuke i druge drage im osobe, da njihovi potomci imaju neku sigurnost, potom ostvare neke od vlastitih snova tako što kupe stan, kuću ili odlete na Maledive, ali nakon izvjesnog vremena postanu opet oni koji su i ranije bili – Maria, Peter, Marco, Lilly, Blago i Tanja, ljudi od krvi i mesa s malo više nula na bankovnom računu od susjeda s kojim i dalje rado piju kavu i prevrću roštilj.
Nakon spuštanja dobitnika na zemlju Erich u pravilu završava svoj posao jer ga njegovi klijenti ga više ne trebaju.
Teoriju o pokazivanju istinskog karaktera ljudi nakon naglog bogaćenja i dobivanja „moći“ potvrđuje primjer dobitničkog para iz Engleske, s čijom lutrijom mi zajedno priređujemo igru naziva Euromillionen, u kojoj pak glavni zgoditak počinje s petnaest, a završava na stodevedeset milijuna eura.
Vjerojatnost neću ni spominjati, ali unatoč njenoj nevjerojatnosti, skoro svakoga tjedna netko ipak postane milijunaš.
Prije dvije godine je jedan par iz Liverpoola dobio stopedeset milijuna eura, iznos u funtima ne znam napamet. U Engleskoj međutim nema Ericha, a ima puno znatiželjnih novinara, pa su tako bucmasta plavuša i njen lučki radnik dospjeli na naslovnicu „Sun-a“, a odatle u članke i reportaže po svim europskim zemljama čije lutrije sudjeluju u navedenoj igri.
Dobitnički par izjavio je novinarima da će za sebe ostaviti samo toliko da imaju dovoljno za život, a ostatak će podijeliti prijateljima i rodbini. Ne zvuči loše, reći će svatko tko čita o velikodušnosti novopečenih milijunaša. Priča je dugo vremena punila novine, na početku prve stranice, kasnije srednje, da bi nakon nekoliko mjeseci – kao i ratovi, izbjeglice, katastrofe, potresi, gladi, krize i urote – završila u zaboravu društva prezasićenog informacijma i željnog novih senzacija.
Prije nekoliko tjedana sam, listajući besplatne novine s besplatnim vijestima, pročitao novi članak o engleskim dobitnicima. Radi se o izvještaju sa suda.
Zaboravljeni sin velikodušne, plavokose milijunašice iz njenoga prvoga braka tuži vlastitu majku, jer mu ona tijekom deset godina, koliko on već živi sam s ocem, nije platila niti jednu funtu alimentacije. Ranije je nisu tužili, jer nije ni radila, niti je imala novca, ali kad je u novinama objavila podjelu milijuna, odlučili su sudskim putem potražiti barem onaj dio koji djetetu po zakonu pripada. Možda izvuku nešto?
Koliko novca od silnih milijuna su dobili prijatelji i susjedi nije navedeno u kratkom članku.
Unatoč ovakvim pričama igram svoje brojeve ne gubeći nadu se da će jednom doći mojih pet milijuna i nadajući se da neću postati previše škrt.
No, tko će to znati. Ja pojma nemam kakav bih bio da sam bogat, pa ću sebi za utjehu reći da se ne bih promijenio. Možda mi netko i povjeruje.
(Čiča miča gotova priča)
Tekst: Blago Vukadin