Iz svoje knjige „Kratke misli“ izbacio sam jednu jedinu misao koja je glasila: Dobro je, vladajući su pretjerali! To sam učinio prije samog tiskanja knjige, kasne jeseni 2015. godine, nakon parlamentarnih izbora. Razočaran, što je opcija koja je dijelila narod na temeljnom pitanju – odnosa toga naroda prema svojoj državi, na izborima prošla samo kao relativni gubitnik. Razočaran što mnogi nisu čuli, ili zapamtili da je riječ o „slučajnoj državi“. Nadao sam se da mnogi znaju i da nikada to ne će zaboraviti da je naša država nastala na krvi naših branitelja. Tolika očitost nije, nažalost, jače kaznila autora i sljedbenike sintagme o slučajnoj državi!
Pa kad već nisu uspjeli sastaviti vladu, onda su se počeli ponašati, ne kao suparnici koji se žele natjecati tko će bolje voditi Hrvatsku, nego kao protivnici „koji će nametnuti pakao vladajućima“. Obećano – učinjeno.
Ovih tjedana i ovih dana hrvatskim nebom polijeće jato zlogukih gavrana po bijelome svijetu i „raznose pisma“ opanjkavanja Hrvatske. Mnogi iz demokratskih država, nenaviknuti na ocrnjivanje vlastite zemlje, jednostavno povjerovaše i te pamflete objaviše. Uključiše se i veleposlanici nekih zemalja, za koje smo mislili da su nam prijateljske zemlje. Opet sam pomislio: dobro je, pretjerali su.
I doista, posvuda vlada nemir i nevjerica, ali nigdje kod većinskog naroda ne vidim puzavosti. Osim kod zabludjelih sinova hrvatskih koji uporno igraju u kolu s onima koji nam (oduvjek) o glavi rade.
Pa onda nema jedinstvene komemoracije u Jasenovcu, jer da se žrtve relativiziraju. Ja to tako ne vidim, vidim naprotiv da svi oni koji su zdrave pameti relativiziraju žive popisivače, razne brojače, a nikako žrtve. Svim nevinim žrtvama mir i spokoj! Samo popisivači mogu relativizirati žrtve. Kako je moguće da je u Jasenovcu izbrojeno 83 tisuće žrtava, a samo preko Save, dvjestotinjak metara dalje, taj broj glasi 700 tisuća žrtava? Na stranu to što moderna Hrvatska nije sljednica ni NDH ni Socijalističke Hrvatske, na stranu činjenica da i jedna jedina stradala nevina žrtva boli, od krucijalne je važnosti utvrditi stvarni broj stradalih. Začuđuje šutnja intelektualaca, akademika o tom pitanju. I nije važno što Srbija misli o tom broju žrtava, nego je problem što te njihove brojke prenose svjetski mediji!
Dakle, kad je riječ o komemoraciji u više navrata, nije riječ o refleksima na neka davna vremena, to izlika je samo za naivne i prestrašene. Komemoracija se koristi za blaćenje Hrvatske, jer nisu na vlasti oni koji kleveću. Koliko čovjek mora biti ograničen, ili pokvaren da ode u zemlju u kojoj su četnici na vlasti, i koji su rehabilitirali četništvo i da tamo govori o ustašizaciji Hrvatske!?
Hoće li, i mogu li vladajući u potpunosti osvijestiti tuđinski plan? Mogu li na osnovi ovoga što vide, izrasti, uspraviti se i svoj kukavičluk konačno baciti kroz prozor! Mogu li osvijestiti činjenicu da nikome ništa ne duguju. Jedini dug njihov jest dug narodu svome, svojoj domovini!
Nadam se da hoće i da mogu. To većina naroda očekuje. Ako se to dogodi, i kad se to dogodi, onda će debele laži polako, ali sigurno kopnjeti i iskopnjeti.
Ante Šarac