Mnogi gradovi steknu svoj imidž, originalan i uglavnom zaslužen nečim, bilo položajem, izgledom ili žiteljima. Zenica, srednjebosansko industrijsko središte, u mojim mislima oduvijek mi se pričinjala maglovitom i više bosanskom i od Sarajeva, i od Doboja, i od Tuzle iako u tom gradu nikada nisam bio pa ne znam odakle mi takve procjene. Samo sam jednom, vozeći se noćnim vlakom od Mostara prema Zagrebu, ugledao svjetla zeničkih nebodera, sazidanih sredinom sedamdesetih godina za radnike tamošnje, ogromne željezare. Osim teške industrije Zenica je poznata po strogom zatvoru, lošem zraku i solidnom nogometnom klubu imena „Čelik“.
Sasvim drukčiji od moje predodžbe o gradu kojeg ni kriva ni dužna opisujem na osnovu vlastitih predrasuda, su meni poznati Zeničani – nimalo tmurni, uglavnom veseli ljudi koji se znaju šaliti na vlastiti račun, a ta osobina kazuje o njihovom karakteru puno više nego stotine priča iz vlastitih ili tuđih usta.
No, neću sada pričati ni o Marici, niti o Amiru, mojim klijentima iz spomenutoga grada, koji nekoliko puta godišnje navrate zbog prijevoda rodnih listova brojne djece i unučadi ili pak poradi izvoda iz kaznenog registra za nove snahe i zetove pristigle u Austriju iz nekoga od brojnih zeničkih zaselaka, te obično donesu štogod za popiti:
„Za tebe zemljače Vukadine, da vidiš kako prija bosanska šljiva“ – nasmije se Amir dok mu govorim da je imotska loza najbolja rakija na svijetu, no nema Amir pojma o Imotskom, ali to je sasvim druga priča.
Ovo je pak pripovijetka o troje Zeničana koje sam upoznao prošlog vikenda – o Anti, Zehri i Koviljki.
Anto S. je mršavi Bosanac s tri zuba u gornjoj i četiri u donjoj vilici, jakim rukama, ćelavom glavom i novom kožnom jaknom. On je izučeni rudar koji kruh svoj svagdašnji zarađuje rintajući u jednom podzemnom kopu – ima dakle puno posla, a malo para.
Ima Anto i ženu Zehru, i dvoje djece s njom – trinaestogodišnjeg sina i desetoljetnu kćer. No, unatoč niskoj plaći, uskom stanu i puno obveza Anto ima i ljubavnicu Koviljku – zvanu Kova.
Koviljka pak osim Ante, kojim raspolaže povremeno, ima bivšeg muža i malog sina, za kojeg plaća alimentaciju – nakon što je zbog krađe odsjedila tri mjeseca s onu stranu rešetaka zenička socijalna služba oduzela joj je dijete i dodijelila skrbništvo ocu.
Sve to je manje-više česta pojava – ima na ovom svijetu puno slabo plaćenih muževa, prevarenih žena i mladih ljubavnica, pa tako i u Zenici.
Antu i Kovu nisam međutim upoznao ni na ulici, niti u kafiću, nego u zatvoru. Sa Zehrom sam pričao telefonom, no o tom-potom.
Prvi na saslušanje kod istražnog suca stigao je Anto i obradovao se čuvši moj naglasak:
„Jesi li i ti Bosanac? Odakle si?“ – upitao me prije nego mu je državni službenik počeo postavljati pitanja.
„Pola Bosanac, pola Hercegovac, stoposto Duvnjak“ – kratko sam uzvratio zemljaku upozoravajući ga da sam ja samo pomoćno sredstvo u njegovoj komunikaciji s istražnim sucem, prije nego je Anto počeo lagati kako nije planirao krađu, da remen za sakrivanje ukradenih majica nosi zbog teškog ranjavanja u ratu, a da je uređaj za ometanje alarma na blagajni kupio na buvljaku u Zenici ne znajući o čemu se radi. Veli da mu je ličio na aparat za brijanje.
Sudac mu je nekoliko puta ponovio da je priznavanje kaznenog djela najvažnija olakotna okolnost u slučaju dobivanja kazne, pa je Anto nevoljko priznao krađu, no ne svoju, nego Kovinu:
„Krenuli smo na put iz Zenice, da se malo odmorim od posla i od djece. Teško je raditi k’o rudar. Nisam znao majke mi da Kova krade – zemljače prevedi sudiji sve ovako k‘o što ti kažem – ja sam samo htio nekoliko dana provesti s Kovom daleko od žene, negdje gdje me niko ne poznaje pa smo krenuli za Beč. Gadno me je Kova prevarila, nisam im’o pojma da krade majice dok sam ja razgled’o drugu robu. Htio sam haljinu kupiti ženi, da je malo obradujem kad se vratim kući“ – nije se gasio Anto, da bi me na kraju saslušavanja zamolio da nazovem njegovu suprugu i kažem joj gdje se nalazi, te da je nevin i da ona slučajno ne dolazi u Austriju jer je put skup.
„Samo ne spominji Kovu, molim te zemljače!“ – preklinjao me je mršavi zenički švaler, dok su ga čuvari odvodili u ćeliju.
Nakon Ante na red je stigla Koviljka. Ona je ranije već osuđivana, te zna dobro običaje pred sudom i stoga je odmah sve priznala, znajući da će ako laže dobiti strožu kaznu od Ante, jer ona nema nijedne olakotne, a gadnu otegotnu okolnost.
„Krenuli smo iz Zenice u Austriju da ukrademo odjeću koju ja na pijaci prodajem. Nemam posla, nemam para, a moram i alimentaciju za dijete plaćati. Kupili smo kaiš i ometač alarma u Zenici i zaputili se do jednog prijatelja u Beču. On nas je odvez‘o u kupovni centar, no tamo su nas odmah uhvatili. Suknje i pantale smo planirali prodati, a majice su bile za mene.“
„Ali majice su muške!“ – sumnjičavo je predbacio sudac.
„Jesu muške su, ali su lijepe i mekane. Njih sam planirala nosati lično, a ostalo prodati“ – nije Kova popuštala ni kad joj je sudac odmahivanjem rukom signalizirao da je već svejedno tko bi ih nosao, budući da su suknje i hlače puno skuplje od majica, no razbuđeni osjećaj pravde bio je jači od izvjesnosti da joj ni muške krpe na velikim grudima neće puno pomoći.
Anto i Kova odvedeni su u ćelije na različitim katovima, da se ne bi posvađali okrivljujući jedno drugo ili došli na druge, grešnije ideje, a istražni sudac i ja krenuli smo do ureda, odakle sam nazvao Antinu Zehru, htijući ženi objasniti gdje joj se nalazi muž, te kada mu može doći u posjet, no nisam uspio puno toga saopćiti, jer je ona skoro poludjela vičući u slušalicu:
„Znala sam! S komšinicom Kovom, raspuštenicom jednom, je opet pobjeg‘o. Ubiću ga čim dođe ‘vamo, reci mu tako! Nek se na vraća u Zenicu. Nek dobije sto godina zatvora. I ja ću ga tužiti ovdje u Bosni čim ga puste! I njega i onu sisatu kurvu ću tužiti!“
Ne bi Zehra prestala do dana današnjega psovati i vikati na mene, a ja se nisam usuđivao ni pisnuti, nego sam tiho, da me slučajno ne vidi kroz telefonsku žicu, položio slušalicu nakon što sam još jednom ponovio adresu zatvora i vrijeme posjeta.
Zehra je nastavila vikati, no to su morali slušati njeni susjedi i komšije u nekom rudarskom naselju u Zenici.
Ja sam se vratio svojoj ženici sretan da imam samo nju, radujući se kavi na balkonu i zarađenom novcu.
Za vikend se naime plaća dodatak od pedeset posto.
Tekst: Blago Vukadin