Pozdravljam urednike i čitatelje naše stranice. Osobito pozdravljam Blagu koji me češće ‘natjera’ (hvala mu na tome) da se prisjećam svojega djetinjstva i mladenaštva.
Ćipa
ĆIPA I ILE – uz članak Blage Vukadina o Ćipi Mandinu (ispravak i dopuna)
Pišući na WEB stranici Mandino Selo, o vojniku Stjepanu Šumanović – Ćipi, Blago Vukadin navodi kako je Ćipa rođen u vrijeme 2. Sv. rata kao i Ile Dđankušić. Na našem WEB-portalu više puta sam pisao o Iliji Vukadin – Ili. Evo nove prilike da ga opet spominjem. Ile – kako su ga nazivali rođaci, prijatelji i njegovi Mandoseljani – bio je vesela i obljubljena osoba među svima koji su ga poznavali.
Ilu pamtim jako dobro i bili smo, ne samo bliski rođaci – stričevići , nego i više od toga –bili smo istinski prijatelji. Ile i ja rođeni smo u istoj –poslijeratnoj godini : Ile je rođen 10. ožujka 1947. Ja sam rođen u kolovozu iste godine. Ile i ja odrastali smo zajedno ( sve 1955. u jednoj brojnoj obiteljskoj – seoskoj zadruzi), išli zajedno na vjeronauk, zajedno u pučku školu u Mandinu Selu, zajedno u osmogodišnju školu, a kasnije zajedno u duvanjsku gimanziju.
Ile se rano, rekao bih i sretno , zaljubio u kršnu mandoseljsku curu Mariju- Maricu Dominu. Oboje su otišli na „privremeni rad“ u Njemačku i tamo se oženili. Marica se vratila u Džankušiće gdje je živjela i djecu rađala. Njih dvoje rodili su: Tomislava, Boška, Irenu i Katarinu. Njihova djeca danas su svih četvero u braku. Od Tomislava, Boška i Irene imaju 8 unučadi. Boško sa svojom obitelji i mati Maricom ostao je živjeti u svojim Džankušićima, a drugi su otplovili daleko od rodnog Sela.
Ile je cijeli svoj radni vijek radio po njemačkim i austrijskim bauštelama. (Kratko je radio i u tvornici plastičnih masa u tadašnjem Duvnu.) Ile je nekako brzo i iznenada umro u Beču 1998. Godine. Njegova smrt teško me pogodila. S njime sam nepovratno izgubio dobar dio života, osobito onoga ljepšeg – dječačkog i mladenačkog. Ni do danas ga nisam prebolio i često ga se sjetim. Toliko o Ili.
Istina je da je Ćipa stariji od nas i da je on rođen za vrijeme rata. Mislim da je Ćipa rođen 1942. Godine. Ćipin otac je stradao od četnika/partizana u tom ratu. Ćipa je kao jedinac teško i siromašno živio sa svojom mati Mandom.
Život je htio da se sretnemo jedno cijelo ljeto na planini Njeguš iznad Nikšića u Crnoj Gori. Tada su brojni Duvnjaci radili diljem Crne Gore gradeći putove, tunele i druge objetke. Jednoj grupi pridružili smo se Ile i ja 1963 godine. Radili smo tada mi mladi – još djeca (tada smo Ile i ja imali 16 godina) sa starijima i s odraslijima. (Toma Jogunović iz Omolja) tada je mogao imati 60-etak godina: naša radna grupa brojala je 20 do 30 radnika. Gradili smo šumski put na planini Njeguš. Spavalo se, jelo i radilo u dubokoj i tamnoj šumi. Ćipa nam je bio grupovođa, predradnik. Ja sam tada radio na sesti sa ostalima, a pored toga obnašao sam dužnost blagajnika. Bila su to teška i vučja vremena. Sjećam se kako su iz sela u toj grupi radili i pok. Ivan Šumanović, Frano Sesar, Adam Jurin. Drugih se ne sjećam.
Početkom 70-tih Ćipa se već našao na njemačkim bauštelama, gdje je radio do umirovljenja. Danas Ćipa sa svojom obitelji živi u svojoj kući na otoku Čijovo kraj Trogira. Blizu njega živi i Adam Rezo.
Ante Vukadin Ćipa