Za druženja se uvijek nađe povoda – ona vesela poput rođenja, vjenčanja, krštenja ili pak tiha kad netko od dragih nam osoba završi svoj ovozemaljski put nudi nam sam život. Skupe se rodbina i prijatelji da s njima podijelimo svoje osjećaje, nade i strahovanja, pa shvatimo kako je život u svemu što nam donese poklon ako imamo nekoga da s nama pjeva ili tuguje.
U petak sam osobno imao razloga radovati se dragim licima, osmijesima i razgovorima na ugodnom druženju u Zagrebu prilikom predstavljanja moga prvog romana.
S organiziranjem druženja nisam imao puno posla, sve je preuzela Tanja s prijatejicama i mojom najljepšom sestrom – od rezerviranja dvorane, preko narudžbe zakuski, dekoracije, moderacije i pečenja kolača. Drugi dio obavili su Milan – nakladnik iz Rijeke i urednik knjige, Stjepo – dubrovački trubadur u zrelim godinama, književnik i kritičar, te Davorka i Ivana – vrijedne knjižničarke iz Savskog gaja, rubnog naselja u Novom Zagrebu gdje smo se skupili.
Hrvatski radio najavio je „spektakl“, pa su prvi znatiželjnici počeli pristizati u šest sati, a najbrži od svih bio je Ivica Prskalo, mladić iz Lipe, stariji od mene tek nekoliko godina, koji se unatoč činjenici da ima troje unučadi drži kao da još uvijek za nogometnu ekipu svoga sela trči pored aut-linije i uzaludno Jakiši Šćetinom nastoji zabiti gol.
Poslije Ivice stigao je jedan stariji, sijedi čovjek, kojega život očito nije mazio, pa je navratio na predstavljanje romana nadajući se da će čuti nešto zanimljivo, usput se ugrijjati i prvi put toga dana nešto pojesti i popiti. Prije nego je krenuo na spavanje u meni nepoznati park upitao je može li ponijeti jednu limenku piva u vrećici. Namignuo sam mu potvrdno.
Do pola sedam stiglo je puno Mandoseljana – Gago Jozin, njegova Antonela i njihove prelijepe curice, Marija Šćetina, udana u Kongoru, s kćerkom čije lice odaje da je Šćetina unuka, stričević Miro Perkin s Perkom Jozinom i njihov Hrvoje u čijim svatovima ćemo se ako Bog da okupiti u svibnju, Ikin sin Domagoj – pjevač, nogometaš i student, Domagojev stric Ante Slavkov-Ćipa, koji mi je još na vratima ispričao da je morao nadopuniti moj tekst na mandoseljskoj stranici, naš pjesnik Ante Šarac – Božičin brat sa zagrebačkom adresom i zbirkom pjesama u rukama, dok su Lipu osim Ivice Prskala predstavljali moj daidžić Slaven sa zagrebačkom Dalmatinkom Mihaelom, a iz Borčana su izbili Joskanovića zet i pjesnik Marko Matić, Anđin muž, njegov dvometarski sin Ivan, od strane dežurnih redara smješten uza zid da nikome ne smeta pri gledanju i slušanju, i moj kršni tetkić Slobodan, poduzetnik i vlasnik prevoditeljskog ureda Spes.
Počasna stolica u prvom redu pripala je gospođi Vesni Tadić – vjernoj čitateljici brojnih djela iz knjižnice u Savskom gaju koja ne propušta nijednu novu knjigu. Vesna mi je nakon predstavljanja ponosno rekla da je njen muž prije puno godina iz Livna doselio u glavni hrvatski grad. Postala mi je još simpatičnija.
Druga mjesta zauzeli su naši prijatelji iz Zagreba, Rijeke, Petrinje, Dalmacije i Slavonije, Tanjina teta Vlasta i njen muž Božidar, u nedostatku roditelja moji punica i punac, „šura“, iliti šogor Slaven sa sinom Vanjom, te Tanjin sin Fran – motivirani konobar zadužen sa serviranje pića. Glavni kavalir, poljski zet i Tanjin ujak Bole stigao je kao predstavnik slavonskog sela Čađavice, i neumorno je pristižućim damama ljubio ruke.
Baš kad smo planirali početi s programom zabrujao je telefon u mom desnom džepu.
Javio se moj izgubljeni brat Marinko:
„Di si?“ – upitao sam ga.
„U Zagrebu“ – odogovorio je uspaničeno.
Opisao sam mu sva križanja od sjevernog dijela grada do Novog Zagreba, napominjući gdje i kada mora uključiti žmigavac, zamolio ljude da se malo strpe, obrazlozivši neočekivanu promjenu programa činjenicom da fali jedan od glavnih junaka mojih mandoseljskih priča, većini čitatelja poznat po dogodovštinama u kojima strogo pazim da ga prikažem puno ljepšim nego u stvarnosti jeste.
Stigao je Marinko s Marijom ranije nego smo očekivali jer se ispostavilo da je prilikom poziva ipak bio u Savskog gaju, a ne u Gračanima– zeznuo ga je plavi autobus, isti kao onaj koji vozi ispred kuće tetke Kate gdje su se moj mlađi brat i naša mladolika sestra smjestili – no to je sasvim druga priča
Prije nego je moderatorica Ivana izgovorila prve riječi o romanu, publiku iz drugih krajeva upoznao sam nakratko s Mandinim Selom i našim prigradskim naseljima – Lipom, Kongorom i Borčanima. Marko Matić je nešto protestirao sebi u bradu, ali su me Ante Slavkov i Ante Šarac svojski podržali, pa smo ga utroje uvjerili da je Borčane lijepo mjesto, ali na rang listi ipak daleko iza Mandina Sela. Zagrepčani su složno potvrdili naše navode, te nije imalo smisla gubiti vrijeme na jasne činjenice.
Dok su Milan i Stjepo hvalili moje piskaranje Marija Šćetina napeto je slušala, da bi mi prilikom razgovora o djeci, poslu i prošlim vremenima rekla:
„Mislila sam da si ostao smotan.“
Ne znam jesam li imalo pocrvenio, moguće je, posebno nakon što je Miro Kalčin nadodao nešto u tom smislu, a Tanja i Slaven drugim gostima ispričali zgodu od prije trideset godina, kad sam se svojoj ženi udvarao i pozvao nju i njenog brata na kavu u svoju malu sobicu na tavanu domske zgrade na Botićevu trgu.
Htio sam ispasti frajer i nastavio vodu ma malom rešou, pričajući nadugo i naširoko o svom glazbenom ukusu i pretpostavljajući kako ću malu zagrebačku rokericu osvojiti dobrim izborom, kad je Slaven odjednom povikao:
„Voda kipi!“
Plašeći se da ne izgubim svaku šansu za osvajanje lijepe cure, a ne htijući riskirati da me zauvijek otkači odvratio sam samouvjereno:
„Nisam ja hippy!“
Tanja me je tada ipak otkačila, trebalo je proći nekoliko desetljeća dok shvati da nisam sasvim smotan, barem ne kao moj brat Marinko, no i to je sasvim druga priča.
Ovdje sam htio pripovijedati o druženju Manoseljana, Lipljana, Borčanaca, Kongorana i prijatelja iz drugih mjesta smještenih u duvanjskoj okolici, ali sam se po običaju izgubio. Kriva je Tanja koja mi dok ovo pišem nalijeva vino u čašu, a ja poslušno ispijam, te mi ne preostaje ništa drugo napomenuti za kraj:
Hvala svima koji su došli na naše druženje. Bilo je lijepo s dragim ljudima predstavljati duvanjski kraj i našu kulturu u u Zagrebu.
Tekst: Blago Vukadin