Svatko tko doseže razinu prosječne inteligencije ne očekuje od bilo koga a ponajmanje od obrazovanih ljudi, ma koliko njihova naobrazba bila velika, da budu vazda u pravu. Bavili se oni ne znam čime: pisanjem knjiga, bistrenjem politike, svagdanjim objavljivanjem novinskih komentara o društvenoj zbilji, naivno bi bilo, velim, očekivati da to vazda rade s istančanim osjećajem za stvarnost, da u svakoj pojedinosti zadovolje naša očekivanja, da se njihova mišljenja o pojedinoj temi, posebice iz političkog područja, slažu s našim mišljenjima. Daleko od toga!
Međutim, kad su takva mišljenja potpuno drugačija i to o osnovnim, davno poznatim istinama, i pri tome još i drčna, čovjek ostane osupnut, zastane, pitajući se što je tim ljudima. Posebno, ako je netko od njih ponikao u istom podneblju kao i mi, najprije u nama izazove stanovito sažaljenje, a potom i veliku nelagodu.
Čitajući jučer članak novinara koji bi imao biti odgovor na odgovor predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović na pismo Milorada Pupovca, vidio sam tog komentatora kako s visine docira predsjednici: „Umjesto da se obrazuje o slobodi govora Kolinda Grabar-Kitarović pokrenula je svojim manifestom straha i terora opasnu kampanju suspendiranja demokracije.“
Prije svega, teško je složiti se s komentatorom na formalnoj razini. Nije ona ništa pokrenula, nego pristojno odgovorila na pismo, kojim je netko drugi pokrenuo tu vrstu politikanske igre. I u njemu se složila s pošiljateljem pisma da u društvu postoji nesnošljivost. I rekla, sasvim otvoreno, da toj nesnošljivosti, uz ostale, pridonose i „Novosti“ čiji je glavni urednik naše gore list. E sad, o meritumu stvari urednik još više vrluda ili „vrluda“, tko će ga znati. Jednostavno, teško je shvatiti otkuda mu pravo da drži predavanje predsjednici RH na temu slobode govora, kad je ona u pismu jasno rekla da slobodu izražavanja ograničuje samo odgovornost za opće dobro. A Hrvatska je opće dobro njenih žitelja, njezina je himna naše zajedničko dobro, i svako izrugivanje himne predstavlja uvredu, barem za 80 % Hrvata! Manje je dakle važno što dotični gospodin misli. Puno je važnije što golema većina Hrvata misli i osjeća!
Volio bih da taj čovjek vrluda iz gluposti koja može pratiti mlada čovjeka, a s godinama nestati. Volio bih, ali sljedeće riječi u tom smislu ne obećavaju puno: „Mržnja se cijedi, veli on, među ostalim od nepismenih propalica kojima u životu nije ostalo ništa drugo nego da se bave trženjem svog ispranog provincijskog nacionalizma.“
Najprije, ta doskočica o ispranom nacionalizmu nije u skladu s logikom, jer ako je ispran, onda ga nema! S druge strane, spominjanje atributa provincijskog vrlo je znakovito općenito gledajući, a u ovom slučaju posebice. Naime, kad to piše čovjek koji je potekao iz provincije, onda nema sumnje da on bježi od te činjenice. Time se dalje, bez ikakve dvojbe, hoće reći da je nacionalizam vezan uz provincijalce, natražnjake, zaostao svijet – u svakom pogledu. Čudna mi čuda, pa nacionalizam je normalan patriotizam, osjećaj ljubavi za svoje, lišen bilo kakva šovinizma. A onaj tko nema osjećaja za svoje, nema šanse da može imati bilo kakav osjećaj za bilo čije drugo. Takvo jeftino etiketiranje posljedica je neračišćenosti pojmova u glavi ili namjerna podvala.
Što se pak tiče provincije, pametnim je ljudima odavno jasno da provincije nema kao takve. Postoje mala i velika mjesta, kao što postoje velike i male duše. Provincije može biti samo u dušama ljudi. Čak i u onih koji su rođeni u velikim gradovima.
Eto, žao mi je ljudi koji ne prihvaćaju odavno poznate istine i spoznaje. Žao mi je zato što ne mogu shvatiti kako se može izgubiti osjećaj ljubavi prema svojoj domovini, svome narodu. Drugo su modeli te ljubavi, putovi očitovanja – o tome se ovdje ne može govoriti dok god postoji volja da se sprdamo sa simbolima svoje domovine.
Naravno, ni dotični gospodin nije osamljen u svojoj magli. Ima sudruga, koji je također isklijao na našeme tlu. On pak u Europskom parlamentu svagda zdušno zagovara Zapadni Balkan. Valjda da bi se svidio, kao naprednjak dakako, europskim birokratima koji tu asocijaciju žele iz vlastitih, prije svega, nacionalnih interesa. Zašto bi on vodio brigu o nacionalnim interesima vlastite zemlje, kad ovako lako može biti liberalan, biti cool!
Ante Šarac